Ako večeras sretnete Šantića u Mostaru

Mrtvi ovdje imaju najljepši pogled.

Ovo bi zaključila svaka osoba koja je barem jednom u životu, u nekom primorskom gradu, posjetila mornaričko groblje. Mornarička su groblja uvijek u brdu ponad grada i okrenuta moru. Kada se popnete do njih, pomislite da ste stigli na svojevrsni vidikovac. Ispod vas se usidrilo manje ili veće naselje a nasuprot brdu, na kojem šetuckate među grobovima, pružilo se more. I ono što fizički ostane iza pomoraca mora biti okrenuto moru na čijoj su pučini zalutali još za života. Rijetki su se u potpunosti vratili na kopno. Iako bi tjelesno bili pored svoje obitelji, recimo, mnogima su misli bježale ka pučini u žudnji za šutljivim spokojem pradomovine. Znao sam nekolicinu umirovljenih kapetana koji su nakon svega dva, tri mjeseca na kopnu odlazili u tišinu, nedokučivi čak i najbližima. Ujutro bi promrmljali pozdrav, uzeli kavu i vrtnu stolicu koju bi postavili na mjesto s kojeg mogu vidjeti more. Ako ih nitko ne ometa, neki su od njih tako provodili cijele dane. Ako se ne odazovu pozivu na objed, hrana im se iznosila do njihovog umirovljeničkog komandnog mosta. U kuću bi ulazili nakon što tama proguta horizont. Naprosto, pripadali su plavetnilu, nama nedokučivom jedinstvu ljudi i kozmosa. Ti su me tipovi znali podsjetiti na ronioce koje su u filmu „The Big Blue“ Luca Bessona igrali Jean Reno i Jean Marc Barr. Likovi koje je tumačio spomenuti dvojac na kraju ostavljaju živote na kopnu i život uopće kako bi zaronili u plavu vječnost da se više nikada na vrate među ljude uz koje je čovjeku, koji zna nešto o principu jedinstva, garantirana jedino samoća.

Duše nekih pomoraca bi, dakle, još u godinama aktivne plovidbe ostajale na pučini. Valjda su zbog toga groblja u koja ih sahranjuju na mjestima s najljepšim pogledom na more. Tako se njihove duše i tijela mogu gledati kroz vječnost koju im je „veliko plavetnilo“ otkrilo još za ovozemaljskog života.