Moj tata, muškarac iz zavičaja

Ante Tomić i Dragoljub Draža Petrović se na sajtu Velike priče dopisuju u novoj kolumni “Jesi li video ovo?”

***

Dragi prijatelju,

Zateklo me je kad si spomenuo kako ti je tata umro nakon rata jer je moj otišao prije pola godine i sve otad mislim kako jednom moram nešto napisati o njemu i njegovoj smrti. Kako je to strašno iskustvo, kad ti tata umre, pa i ako niste bili osobito bliski kao što nas dvojica nismo bili. Bio sam često grub i bezobziran prema tati, a i on je mene znao gorko uvrijediti. Često smo se sukobljavali. I naš zadnji pravi razgovor bio je svađa. Nakon mamine smrti, zamjerio sam mu jednu stvar na sahrani. Bilo je to zapravo beznačajno, ali ja mu nisam htio popustiti. Sitničavo sam ga, sadistički gnjavio zbog gluposti jednako kao što je u djetinjstvu on mene znao sitničavo, sadistički gnjaviti zbog pizdarija. Bilo je to u trenutku kad ni on ni ja nismo znali koliko je ozbiljno bolestan. Manje od tri tjedna kasnije je umro u bolnici u Zadru.

Sestra je putovala iz Zagreba da ga posjeti, a brat i ja smo dolazili iz Splita. Bili smo mu tri puta po pola sata i svaki put je bilo sve gore, i njemu, a i nama, svjedočiti kako njegov život nepovratno odlazi. Moj mlađi brat Tomo, strpljiv i nježan, mnogo bolji čovjek od mene, jednom je slomljeno zaridao. Osobito nam je potresna bila jedna stvar kad smo drugi put došli. Tata je grozničavo želio nešto reći, a nije mogao. Riječi mu više nisu izlazile iz usta. Podizao je ruku i pokazivao nam prstima, između palca i kažiprsta, razmak od, tako, tri, četiri centimetra. Poznavali smo gestu, desetljećima je u našoj obitelji. I moj tata i njegov tata, naš djed, kad su po prilici u istoj dobi, iza pedesete dobili dijabetes i više nisu smjeli piti alkohol, tako su signalizirali da im natočimo pola čaše vina.

“Daj, tata, šta ti je, ovo je bolnica”, govorili smo mu razumno. “Ne, ne može. Ovdje nema vina.”