Goran Marković i Rajko Grlić, jedni od najvećih i najpoznatijih reditelja sa ovih prostora u rubrici “Jesi li snimio ovo” dopisuju se svakog ponedeljka na Velikim pričama.
***
Dragi Gorane,
U traganju za dokumentarcima o starim režiserima neki sam dan odgledao novi HBO-ov film o Melu Brooksu, vjerojatno jednoj od najduhovitijih pojava u historiji filma. Ima devedeset i devet godina i živ je da življi ne može biti. U jednom trenutku, govoreći o komedijama koje je radio, samoironično je konstatirao: „Između pametne i glupe komedije uvijek je puno bolje prolazila glupa.“
Krećem u komediju – pamtim upozorenje.
Osim arktičke zime i gomile snijega kojim smo zatrpani ni političko ludilo ovdje ne jenjava. Demonstracije su sve češće, sve brojnije i sve bučnije, ali teško će se ova zemlja izvući iz ovog sranja, sada već i krvavog, u koje svakodnevno sve dublje upada.
No da ne pišem o ovdašnjim crnjacima ili o fašizoidnim crnjacima u režiji hrvatskog premijera, o kojima manje-više svakodnevno možeš čitati na milion i jednom portalu, šaljem ti jednu malu (pomalo samohvalnu) priču iz daleke mi domovine koja zvuči ohrabrujuće.
Nova gradonačelnica Rijeke, grada u kojem si i ti u zadnjih nekoliko godina bio čest gost, jedna je od onih političarki za koju se mirno može upotrijebiti fraza „daje žmigavac lijevo, a skreće desno!“.
Nakon nekoliko mjeseci vladavine odlučila je da knjižarama u gradu dvostruko povisi stanarinu. Na to su reagirali riječki pisci i poslali joj otvoreno pismo moleći je da povuče odluku jer to jednostavno znači zatvaranje tih knjižara. Odgovorila im je hrpom političkih fraza.
Taj odgovor me je iznervirao gotovo više no sama odluka, pa sam joj preko riječkog Novog lista poslao otvoreno pismo.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
