Drugi deo feljtona “Ćerka kralja Petra” , baziran na knjizi “Jelena Karađorđević (memoari ćerke kralja Petra) – Poslednji svedok” (izdavač: Vukotić media).
Sve objavljene nastavke feljtona o svedočanstvu Jelena Karađorđević, ćerke kralja Petra i jedine pripadnice carske porodice Romanov koja je preživela internaciju na Uralu posle Oktobarske revolucije – čitajte OVDE.
***
Kraj januara 1917. godine. Svi smo bili u vlasti uznemiravajućih osećanja koja su nas pritiskala. Osećao se porast revolucionarnih raspoloženja, svuda su se ispoljavali simptomi ove groznice. U tom trenutku dobila sam pismo od druge careve kćeri, velike kneginje Tatjane.
U Sankt Peterburgu je osnovan komitet za pomoć izbeglicama iz Srbije koje su spasavajući se od osvajača dolazile u Rusiju preko Rumunije. Pošto je bila počasni predsednik ovog komiteta Tatjana mi je naložila da lično odem u Jelisavetgrad, gde su osim mnogobrojne grupe izbeglica bile smeštene dve dobrovoljačke srpske divizije, čiji je veći deo do prelaska na stranu Rusije služio u sastavu austro-ugarske vojske.
Sa svoje dvoje dece sam živela u Pavlovsku, na ogromnom imanju koje je moj muž nasledio posle smrti svog oca, velikog kneza Konstantina Konstantinoviča dve godine pre toga. U susedstvu s nama u Carskom Selu je živela carska porodica. Naš dvorac koji je Katarina II podigla u klasičnom stilu bio je veoma lep. Moj muž, konjički kapetan telesne garde konjičkog puka Njenog veličanstva bio je carev fligel-ađutant i od početka rata se nalazio na istočno-pruskom frontu.
Poslednji susret s carem
Tri-četiri dana posle mog povratka u Pavlovsk saznala sam da se car upravo vratio iz svog Glavnog štaba, koji se nalazio u Mogiljovu, na 250 km od Sankt Peterburga. Naslednik Aleksej i careva najstarija kćerka Olga su se teško razboleli i lekari su samo širili ruke ne znajući šta da rade.
Pročitali ste poslednji besplatni članak. Da biste nastavili sa čitanjem pogledajte planove pretplate
Već imate nalog? Ulogujte se