Osmi je juni godine dvije hiljade dvadeset i četvrte. Na supermodernoj stockholmskoj Friends Areni Švedskoj gostuje Srbija, koju Piksi Stojković posljednji put isprobava prije Evropskog prvenstva koje zamalo počinje u Njemačkoj. Domaći su u, kako se to lijepo kaže, fazi rekonstrukcije. Njih ove godine neće biti na najvećem reprezentativnom kontinentalnom takmičenju.
Prvi put od 1998. proći će dva uzastopna velika takmičenja bez Švedske. Prvi put će igrati u trećoj diviziji Lige nacija. Prvi put ih s klupe vodi stranac, i to Danac Jon Dahl Tomasson.
Ipak, stadion je prilično ispunjen. Kroz ulaze je do početka, veli glasni spiker, glasniji i od The Hivesa koji su svirali na poluvremenu, prošlo 46.956 ljudi. Ima poneka prazna stolica, ima, naravno, i puno Srba, oni su razbacani svuda pomalo, glasno se raduju golovima, ali ne štedi se ni organizovana grupa Šveda koja navija i navija.
Ipak, tamo negdje kada je semafor otkucao desetu minutu, stvari postaju jasnije. Režiser prenosa, a prenos ide na jumbotronu koji visi s krova stadiona, na tridesetak sekundi je prikazao nasmijano i dobro poznato lice – duga kosa, brčići i uredna bradica, skupocjeno trodjelno odijelo. Kamera se na njemu zadržala taman toliko dugo da bi nekome drugome postalo neugodno. On je prstima napravio oblik srca i samo još više razvukao osmijeh.
Stadion je, naravno, eksplodirao, buka je postajala sve veća, zvukovi su priličili koncertu Taylor Swift više nego fudbalskoj utakmici.
Zato smo večeras ovdje.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
