Tulum je završio, fajrunt će potrajati

Jutro je nakon utakmice u Leipzigu, one na kojoj je Hrvatska u dramatičnoj završnici s Italijom neočekivano rano završila svoje natjecanje na ovogodišnjem Euru. Za razliku od večeri ranije, kada je – baš kao i u Berlinu i Hamburgu ranije – grad bio preplavljen hrvatskim navijačima, jutro na lajpciškom autobusnom terminalu odisao je atmosferom nalik jutru nakon tinejdžerskih tuluma na vikendicama; tek je jedan stariji gospodin u hrvatskom dresu teškog hoda koračao prema jednom od perona. Zaista, tulum visokih očekivanja na kraju je za Hrvate naprasno prekinut, s mamurlukom koji nije najugodniji.

Slična atmosfera vladala je i na zagrebačkom aerodromu, gotovo punih 1.000 km dalje, gdje je hrvatske reprezentativce po slijetanju dočekala tek šačica entuzijastičnih navijača sa spremnim rekvizitima. Ništa nalik dočeku otprije godinu i pol dana, a pogotovo ne onom nakon srebrne medalje u Rusiji; i dok su igrači smrknutih lica dijelili potpise, pred novinare je stao predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza, Marijan Kustić, i obavijestio javnost kako „ovo jest neuspjeh“, ali kako su on i izbornik Zlatko Dalić „dali ruke“ i dogovorili da će nastaviti svoj mandat na klupi.

Dalićeva najpoznatija mantra s godinama postala je ona o ‘poniznosti’. Nju koristi kao zalog da Hrvatska pod njim ne smije poletjeti ma koliko njeni uspjesi bili zbilja vanserijski, ali osnovni je problem što je s vremenom priča o poniznosti postala isto tako tek deklarativna poštapalica u trenucima kada izbornik kontrolira ne samo imidž reprezentacije, nego i njegov vlastiti, koji mu je definitivno u podjednakoj mjeri bitan.

Nakon što je Hrvatska na Euru efektivno odigrala sve skupa jedno konkretno poluvrijeme Dalić je ponovno krenuo sa sad već u njegovom slučaju obligatornom kurtoazijom, naglašavajući više puta kako ‘neće tražiti alibije’ i kako je ovakav ishod njegova odgovornost.

A onda je okrenuo, po starom običaju, na teze koje graniče s teorijama zavjera.