Ulazeći u ovaj tekst priznajem da sam mislio da je „antivaksersko“ stanovište izum novijeg doba. Ne da sam mislio, zakleo bih se u to da je nastao nekih devedesetih godina prošlog, a da je svoj uzlet doživio u dvadeset i prvom vijeku.
Zato, priznajem da sam veoma iznenađen saznanjem da je prvi antivakserski pokret nastao davne 1853. godine u Velikoj Britaniji, kao reakcija na prvu obaveznu vakcinaciju. Iako „Liga protiv vakcinacije“ nije govorila o čipovanju, autizmu i 5G mreži, veliki dio njenih argumenata je opstao i do današnjeg dana.
Uprkos mojoj zabludi, ne može se poreći da je ovo pitanje jedno od glavnih u savremenom društvu. Ono je toliko dominantno, naročito nakon pandemije COVID-19, i time je bacilo u drugi plan, ili makar na drugo mjesto, teme eutanazije, legalizacije droga ili abortusa.
Suština ovog teksta nije u standardnim raspravama na koje smo navikli. Njegova tema nije pitanje da li je vakcinacija opravdana, da li su vakcine u redu, da li postoji neka zavjera, jer sam sebi na ta pitanja odgovorio, a ne vjerujem da sam u stanju da ubijedim druge. Zato stavljam na stranu to što mislim da su vakcine veliko civilizacijsko dostignuće i sveukupno dobra stvar. Ko je ekstremno skeptičan, da budem blag u izrazu, težak je za ubjeđivanje.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
