Kraj je nekad, zapravo, tek uvod u početak. Naravno da o tome nisam razmišljao tog davnog popodneva u prašnjavim predgrađima Manchestera. Hrvatska je upravo ispala sa svog prvog Eura, od kasnijeg prvaka Njemačke, i gorčina je sjekla kroz nadolazeći mamurluk.
Tad je, doduše, malo tko vjerovao, osim par stotina fanatika koji su potegli do “obližnje” Engleske, ali Hrvatska je stvarno imala momčad koja je mogla osvojiti trofej. I upravo je ispala. Na samom rubu centra, nakon par sati besciljnog hodanja, završio sam u pubu s grupom domaćih ljubitelja nogometa. Kad su doznali zašto izgledam toliko devastirano, jedan od njih me je ozbiljno pogledao. “Stari, a što bih ja trebao reći? Ja sam Škot.” Okej, mamurluk je mogao još malo pričekati…
Samo dvije godine kasnije, priča je, činilo se, u potpunosti ispisana. Opet Njemačka. Opet četvrtfinale, samo još veća scena, Svjetsko prvenstvo. S tih tri nula i polufinalem Mundijala, hrvatska reprezentacija se ozbiljno upisala u povijest. Kvragu, Jugoslavija je u šezdeset godina samo dva puta uspjela tako nešto, a mala Hrvatska već u svom prvom nastupu. Povijest. U divljem slavlju je ipak postojao i mali trag osjećaja da je prekrasna priča ipak blizu svom kraju. “Nikad više nećemo doživjeti polufinalne Svjetskog”, ponavljao sam tu noć pokušavajući podcrtati težinu jednog nevjerojatnog uspjeha. Kakav zajeb. Jer i vrhunac priče u sebi nosi klicu kraja. A kraj je, naučili smo, nekad zapravo tek uvod u početak.
Poštovani, da biste pročitali 1 besplatan tekst potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
