U Prvi svjetski rat francuski su vojnici krenuli u crvenim hlačama. Da taj modni izbor, službeno propisan još davne 1829. godine, možda i nije baš najsretniji, upozorio je ministar obrane Adolf Messimy u sâm osvit rata, ali ga je javno mnijenje pokopalo. Njegovo zalaganje za izbor manje upadljive boje koja će se lakše sljubiti s okolišem, rafinirani su Francuzi odbacili kao prostački i uvredljiv. Uvodničar lista Écho de Paris ocijenio je, primjerice, kako “odbaciti sve što je šareno, sve što vojniku daje njegov živopisni izgled, znači ići protivno francuskom ukusu i vojnoj funkciji”. Eugčne Étienne, Messimyjev prethodnik na ministarskom položaju, bio je još izravniji u otporu skandaloznom prijedlogu. “Nikada! Crvene hlače su Francuska!”, šokiran je zagrmio.
Messimyjeva inicijativa toliko je skandalizirala javnost i izložila ga napadima da je pravo čudo kako je uspio opstati kao ministar. A onda je počeo rat. U žutim žitnim poljima francuski su vojnici drečavom bojom svojih hlača bili upadljive, lake mete i u prva su dva mjeseca padali kao pokošeno snoplje. Situacija se počela popravljati tek nakon što su uvedene nove, sivo-plave uniforme, no veliko je pitanje je li ovome modnom iskoraku kumovala gorka lekcija koju su u međuvremenu naučili ili nešto puno trivijalnije. Upravo Nijemci bili su najveći proizvođači alizarina, crvenog pigmenta koji se dobiva iz korijena biljke broć, a rat je, razumljivo, prekinuo uhodane lance opskrbe i dokinuo svaku mogućnost trgovine tom sirovinom, pa su chic Francuzi morali svoje pantalon rouge mijenjati za neusporedivo bezveznije i neupadljivije plave hlače.
Prvi svjetski rat dogodio se prije samo stotinjak godina. Sa stajališta sveobuhvatne povijesti ljudske civilizacije i uz malo slobode, mogli bismo reći da se zbio jučer. A opet, ovaj bizarni podatak o promašenom kolorističkom izboru koji je naplaćen tisućama života, zvuči kao neka pradavna epizoda. Usporedimo li neslavne crvene hlače sa suvremenim vojnim uniformama, može nam se učiniti kako u međuvremenu nije prošlo tek jedno stoljeće, nego barem tri ili četiri vijeka. A koliko su se tek u međuvremenu promijenila odnosno razvila oružja i oruđa kojima se vojnici služe.
Pročitali ste poslednji besplatni tekst.
Da biste nastavili sa čitanjem potrebno je da se pretplatite.
Nemoj da propustiš nijednu Veliku priču.
Već imate nalog? Ulogujte se
