Aleksandar Stanković, moja borba sa depresijom

Pred jednu emisiju s Nikolom Pilićem Aleksandar Stanković rekao je producentkinji da ne može da radi. Tresle su mu se noge, teško je sastavljao rečenice i plašio se da će usred razgovora zaboraviti ime gosta. Na kraju je izašao pred kamere i čitao pripremljena pitanja.

Danas je Svetski dan mentalnog zdravlja posvećen tome da se čuju glasovi ljudi koji imaju lično iskustvo.

Ubeđeni smo da nema boljeg zbog čega objavljujemo sve nastavke ekskluzivnog feljtona Aleksandra Stankovića baziranog na njegovoj knjizi “Depra” (u izdanju Telegrama, Zagreb), i “Iz svoje kože: Život s depresijom” (u izdanju Lagune, Beograd), koji ste u nastavcima mogli da pratite na Velikim pričama

Tu je i njegov razgovor s Marinom Fratucan u podkastu faktor 50 plus na našem YouTube kanalu.

Prvi napad panike

u vojsci
u stroju

miču me na stranu
jer nisam za vojsku i stroj

to shvaćamo jednog dana
kada sam relativno obično pao
i sljedećih sati
relativno neobično
prosuđivao

kada sam došao k sebi
gledajući u strop
vojničke sobe s krevetima
razmišljao sam kako mora postojati
neko mjesto gdje se može
zmaju zabiti nož u srce

Prije sto godina bio sam u vojsci. Nisam patio, ali je tijelo tvrdilo drukčije. Mjesec dana nakon dolaska počeli su mi se gnojiti prsti. Prvo na jednoj, a zatim na drugoj ruci. Pokušavali su s tekućim dušikom i antibioticima, ali nije prolazilo. Ležao sam u stacionaru bez uspjeha. Onda sam jednog lijepog jesenjeg dana izgubio tlo pod nogama. Iz čista mira u nekoj običnoj vojničkoj aktivnosti obuzeo me takav nemir da nisam mogao stajati. Sljedeća dva sata osjećao sam fatalan strah. Bio sam uvjeren da umirem i nisam mogao kontrolirati misli. Nakon dva sata sve je prošlo. Slijedio je ogroman umor, recimo kao nakon dugog trčanja, ali bez onog efekta sreće koji obično prati trčanje. Sljedeći dani donijeli su loše raspoloženje, i nedostatak teka pa sam posjetio psihologa. Nije spominjao napad panike, (za taj termin čuo sam tek 20 godina kasnije) već nervnu nestabilnost. Propisao je anksiolitike. Pio sam ih mjesec dana i bilo je bolje, a i infekcija na prstima je prošla. Na kraju dana uhvatio sam cigaretu u ruke i činio se sam sebi važan.

bilo je to doba života
kada me sve zanimalo
i kada sam mislio da sam ja taj

bilo je to doba života
kada nisam sređivao račune
ali računi su došli na naplatu

sve ono što su roditelji
mukotrpno gradili godinama
otišlo je u božju mater
jednog ljetnog popodneva
dok je šlep vozio ljude
starce i djecu
po prljavom Dunavu

lagali su roditelji
tom pričom o ljubavi

danas je jedino sigurno zvanje vojska

okačen mjesec
namiguje svima
naoružan do zuba na nebu

Mati je imala regal. Sve majke su imale regale. Oko regala se organizirao život u stanu. Bio je tamo komplet knjiga Ive Andrića i keramička srna. Na regalu je bio i televizor. Na televizoru starci i djeca u teretnom brodu na suncu. Aljmaš 91. Dok izlaze iz broda, jedna starica kaže „samo da djeca znaju da sam živa“. Bio je rat. Grubo rušenje iluzija. Osjećao sam se ko da mi je netko ubio roditelje. Nije bilo fer prema nikome. Ni prema ljudima koji bježe, ni ovima koji ih čekaju, ni prema nama koji smo mislili da ratovi postoje samo u Africi. Drugi napad panike trajao je sat vremena. Suha usta, strah i pokušaj da dođem do zraka. U takvim stanjima teško je sabrati misli. Ne možeš dulje od 10 sekundi misliti o jednoj temi. Kao teško pijanstvo bez vrtoglavice.

U majčinom stanu i danas je regal. Oko njega se i dalje organizira život. U regalu su keramička srna, televizor i komplet knjiga Ive Andrića. Kći me ponekad pita što je to Prokleta avlija.

Intervju sa Marinom Fratucan i svi nastavci ekskluzivnog feljtona u daljem tekstu: