Divne su priče naših roditelja o Trstu. Uživali su u tom gradu, za njih je bio kao Zapadni Berlin. Ali danas na njihovom Ponte Rosu u Trstu nema ničeg posebnog. Nema ni tog Đanija koga svi u pričama pominju. Sve se promijenilo. Nema farmerki, ni porculanskih lutaka, ni servisa za ručavanje. Za nas je sve stalo 1990. godine. Prošlo je preko trideset godina, stigla je nova generacija kojoj danas roditeljske priče djeluju izmišljeno. Priča o Trstu zvuči kao priča iz vojske u kojoj se uvijek nešto dodaje, ali priče su i dalje lijepe.
Od “Trst je naš” stigli smo do “Trst je laž”. Tako zvuči. Nezamislivo je izgovoriti taj slogan danas. Zato starije generacije ponavljaju priče da bismo mi u njih povjerovali, istrajavaju na žalu za Trstom. I vjerujemo im, imaju fotografije kao dokaze da su išli po “super rifle” i “leviske”, ali Trst je danas potpuno druga priča. Niđe veze sa njihovim uspomenama. Možda zato jer nije sve počelo od farmerki, a nije se sa njima ni završilo.
U Trstu se žive i pričaju sasvim nove priče. Sve drugačije izgleda u maju 2023. godine.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
