„Kako je moguće pisati i ne vidjeti ono što pišeš?“
„A zašto bi to vidjeli?“ sada se začudio potpukovnik. „U tu svrhu imamo zajednički kompjuter koji sve gradivo sabire, uspoređuje, analizira i iz svega napisanog izabire najumjetnije, najnadahnutije i idejno najbesprijekornije riječi i izraze te ih prerađuje u jedinstveno visoko-umjetničko i idejno dosljedan tekst.“
Vladimir Vojnovič, Moskva 2042
Veliki ruski pisac Vladimir Vojnovič još je davnih osamdesetih zamišljajući komunizam u Moskvi 2042. zamislio i nešto vrlo slično umjetnoj inteligenciji odnosno kompjuter koji je poput Chat GPT-a u stanju proučiti bezbroj ljudskih tekstova te naposlijetku iz njih sastaviti vlastiti tekst.
Možda će se netko začuditi što Vojnovič zamišlja kao rezultat najčišćeg komunizma ono što mi danas vidimo kao proizvod u svim pogledima nesputanog kapitalizma, ali ostavimo tu intrigantnu debatu o sličnosti komunizma i kapitalizma za neku drugu priliku. Meni je u ovom trenutku zanimljivije da Vojnovič početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća nije zamislio tek Chat GPT već i potrebu da se sve znanje ovoga svijeta pretopi u nešto posve bezdušno i beskorisno, da je, dakle, prije gotovo četiri vijeka (roman Moskva 2042 izašao je 1986.) ponudio možda i najvjerniju sliku onoga što danas zovemo umjetna inteligencija.
Junak Vojnovičeva romana Vitalij Nikitič, ruski disidentski pisac koji otputuje u daleku budućnost da bi vidio u šta se pretvorila njegova domovina, umjesto sovjetskog socijalizma u Moskvi pronalazi istinski komunizam u kom između ostalog pisci osam sati dnevno kucaju u svoje male kompjutere, dok veliki kompjuter sve to obrađuje i sastavlja u jednu priču. Idejno dosljednu priču o velikom vođi, naravno.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
