Život onih koji se luđački boje aviona ima neizmjerne prednosti u odnosu na one kojima je sjesti u avion kao popiti čašu vode. Pošto ih hvata neobuzdana histerija ili predsmrtna agonija od same pomisli na to da se nađu negdje na nebu u limenoj konzervi zvanoj aeroplan, za života se naputuju drumovima i nagledaju raznih znamenitosti, velikih i malih, kakve oni koji putuju avionima nikad očima ne vide.
Propustio bih mnogo šta u životu da nisam, baveći se novinarskim poslom, doživio bar tri-četiri kliničke smrti ili histerična napada od turbulencija i drugih strahota na deset hiljada stopa, prokleo onu dvojicu pustolova, braću Rajt, što su ljudima bez ikakve potrebe i od čiste obijesti pokazali put na nebesa i odlučio da ne sjedam ni na šta što nije stalno na zemlji sa sva četiri točka, noge ili kopita.
Da nemam patološki strah od letenja, ne bih nikad saznao za jednu neobičnu berzovnu oazu, koju doista treba vidjeti i doživjeti…
Kad putnik namjernik krene sa Balkana prema Istanbulu preko bugarskih prostranstava, koje se i danas zovu, ali koje su u prošlosti bile mnogo poznatije pod nazivom Trakija (nastavak te nepregledne ravnice, tek ponegdje narušene sitnim brežuljcima i riječnim tokovima, u Turskoj se naziva Rumelijom), na samom izlasku iz Bugarske naići će na gradić interesantnog naziva – Kapitan Andreevo.
Smješteno na obali čuvene rijeke Marice (Maritza), veoma poznate u istorijskim udžbenicima, samo nekoliko kilometara od tromeđe između Bugarske, Turske i Grčke, to je, ustvari, malo veće selo, sa nešto manje od hiljadu stanovnika. Kapitan Andreevo je posljednja stanica u Bugarskoj pred ulazak u Tursku na graničnom prelazu Kapikule, 6-7 kilometara iza Svilengrada, posljednjeg pravog grada na bugarskoj strani.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
