Prvo su umrle željeznice

Malo ko od mlađih generacija bi u naizgled šturoj vijesti da je jednog od ovih užarenih julskih dana Vijeće ministara Bosne i Hercegovine prihvatilo Nacrt sporazuma o ponovnom uspostavljanju, odnosno obnovi željezničke pruge sa Srbijom, mogao prepoznati kako je riječ o oblasti koja je nekad imala stratešku važnost. U birokratski sročenoj informaciji rečeno je samo da je riječ o “dokumentu o saradnji na zajedničkoj realizaciji projekta rekonstrukcije i modernizacije pruge Ruma – Šabac – Loznica (Republika Srbija) – Zvornik – Tuzla – Doboj (Bosna i Hercegovina)”.

Ne treba zamjeriti tim mladim ljudima, oni nemaju ni pojma šta je nekad značila željeznica – odrasli su znatno kasnije, prolazeći pored pustih željezničkih stanica po kojima u sumorne maglovite dane hodaju samo vrane, i gledajući skromne, više nego poluprazne lokalne vozove, koji navodno saobraćaju na nekakvim redovnim linijama. Tek u posljednjih godinu-dvije sijevne na tračnicama poneka moderna kompozicija, uglavnom u ljetnoj sezoni, podsjećajući starije na neko drugo doba u kojem su željeznice doslovno bile arterija države i društva, a za neke čak i način života…

Živimo u vremenu u kojem bi malo ko i pomislio da mu prvi izbor za putovanje bude voz. Mnogo je razloga: nepovezanost, predugo trajanje putovanja, česta kašnjenja, neizvjesnost, slabo stanje infrastrukture i dotrajalost vagona. Pored toga, nema više onih uhodanih linija do dalekih destinacija kad je čovjek, doduše s presjedanjem, iz neke domaće varoši nekad mogao stići do na kraj kontinenta, od Moskve i Skandinavije do Istanbula i Soluna, pa čak i dalje od kontinentalnih meridijana – do Bliskog istoka i dalekih istočnih, azijskih gradova Rusije. Željeznice su danas daleko od svojih zlatnih vremena kad su hiljade ljudi svakog dana išle u raznim pravcima. Karte su bile mnogo jeftinije nego u drugim vidovima prevoza putnika, pa su vozovi svima bili pristupačni. U vagonima i kupeima putovali su službenici, poslovni ljudi, rudari, radnici, profesori, studenti, vojnici, turisti, a posebno masovno, kako se to tada zvalo, šverceri. Ta posljednja kategorija bila je vrlo zastupljena. Kako je koja roba na tadašnjem socijalističkom tržištu bila tražena, tako se pomjeralo i njihovo interesovanje za razne rute i trgovinske centre.