Nikada se u Srbiji nije ovako gledao prenos nekog skupštinskog zasedanja. Možda će neki sa podebelom arhivom sećanja da kaže: „ne znate vi kako je bilo u vreme Osme sednice“ – a ima i onih koji tvrde da je sve ovo bilo vreme Osme sednice i da je tek sada završena – tek ova sednica, prva po redu u nekoj novoj Srbiji, gledala se kao da je Svetsko prvenstvo u fudbalu. Svi su komentarisali i opisivali svaki događaj, svaku repliku, facijalnu ekspresiju nekog poslanika…
Prvi put je, zapravo, narod ušao u svoj parlament. Jer, kako smo ove nedelje pisali na Velikim pričama – a logično je što je dominirala tema konstituisanja Skupštine – poslanici Studentske liste tu ulaze kao „obični“ ljudi, sa idejom i proklamovanim ciljem da u tu zgradu treba da vrate normalnost. To su svakako ljudi bez političkih karijera, pa i bez ozbiljnijih političkih ambicija, koje je u ovu poziciju dovelo sistemsko urušavanje političkog života prethodnu deceniju.
Tri dana je trajao izbor predsednika Skupštine – koji je, što je takođe veoma važno i vršilac dužnosti predsednika Srbije – jer toliko su naprednjaci mogli da odugovlače. Vučić je, kao šef poslaničke grupe, obećavao da neće opstruirati proces, ali očekivano jesu koristili sve mogućnosti koje im daju vreme predlagača protivkandidata i predsedavajući iz njihovih redova. I još ponešto.
Delom javnosti koja podržava Studentsku listu prolazio je strah kako će se ovi pristojni ljudi snaći u borbi sa naprednjačkim aždajama u igri koju ne krase moral i principi na kojima su novi poslanici ušli u politički život. Zato su se i danima uoči početka rada Skupštine očekivale od naprednjaka različite vrste opstrukcije, koje nisu samo ograničene na skupštinsku salu.
Poznata je ona Pašićeva o tome kakvi smo Englezi, takav nam i Gledston, sada bi se moglo reći, kakvi smo Englezi, takva nam i opozicija.
Možda je nekom, tokom govora Jove Bakića – uz dobacivanja naprednjačkih poslanika – Skupština zaista zaličila na britanski parlament, ali većim delom su gledaoci koji su u sebi pronašli staru želju za gledanjem skupštinskih prenosa, mogli da preispitaju tu nostalgiju podsećajući se kako je to izgledala Skupština kada su njom dominirali radikali.
Na kraju su glasali i otišli iz sale da ne budu tu kada poslanici Studentske liste euforično pozdravljaju svog prvog među jednakima, koji se penjući se na mesto prvog čoveka parlamenta, prekrstio i poljubio srpsku zastavu.
I to je sada i formalno novi početak.
I pisaće se još i o fenomenu Studentskog pokreta i upoređivaće se ove promene sa onim prethodnim, 5. oktobrom, ili kako su to neki drugi menjali vlast, pa nisu uspeli da je PROMENE. (više u tekstu: Dvije propale hrvatske revolucije)
Baš zato što je ovo što se dešava u Srbiji mnogo šira stvar. Iako nije ni samo regionalna, u Hrvatskoj, na primer, nadaju se nečem sličnom.
E sad, kada prođe slavlje, šta se dešava?
Aleksandar Radić piše kako generali ne popuštaju pred narodnom voljom.
„Prave se kao da se ništa nije desilo, a VBA ide korak dalje i trudi se da iskoristi proboje u studentskom pokretu i da plasiraju saradnike na pozicije u novoj vlasti.
U rečniku VBA neki ljudi su projekti, diskretno su podržavani da bi došli do poverenja studenata i profesora, a biće „aktivirani“ kada službi zatreba“, piše Radić. Ceo tekst OVDE
***
Za one koji bi da se vrate redovnom životu i redovnim aktivnostima tu su i naše redovne rubrike, mada ni u njima ništa nije redovno.
Ako niste uhvatili polemiku Draže Petrovića i Svetislava Basare, ili je to polemika Basare i Ante Tomića, ili je to polemika Ante Tomića i Miljenka Jergovića… Možda nije lako pohvatati ko se s kim dopisuje i ko sa kim polemiše, tek ove nedelje su u svojim dopisivanjima pisali Draža Petrović i Miljenko Jergović.
***
Naravno, na Velikim pričama ste prošle nedelje mogli da pročitate analize Željka Pantelića, kao i izvode iz biografije bivšeg američkog predsednika Džoa Bajdena: Govorili su da sam vođen ambicijom, sebičnošću, nesvestan svojih godina.
Kod Gorana Markovića i Rajka Grlića, malo redovnije stanje: Preplanuli mladić nije tu da govori
***
A ako ste propustili, zaista bi trebalo da pogledate razgovor sa Ivanom Bevcom, osnivačem izdavačke kuće Booka, ovog puta kao gost u Faktoru 50+ sa Marinom Fratucan, u nesvakidašnjem izdanju.
***
I za kraj, da li ste čuli da je Bob Dilan svirao u Ljubljani?
Onda će vam biti zanimljiv i ovaj tekst.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se











