U aprilu sam prvi put bio u Sofiji. Na prvi me je pogled podsjetila na Beograd ili bar na onaj Beograd u kojem nisam bio sedam godina i koji je u mom sjećanju već počeo blijediti pa je zato mogao ličiti na sve i svašta pa tako i na bugarsku prijestolnicu. „Sofija stvarno liči na Beograd, samo su ljudi fini”, složio se kasnije, u šali naravno, jedan od mojih beogradskih prijatelja.
No što sam duže tih aprilskih dana šetao Sofijom, to sam više u njoj vidio Beograd u koji sam prvi puta došao sredinom devedesetih, a potom ga redovito posjećivao i po nekoliko puta godišnje. Otpočetka je Beograd za mene bio i previše i premalo kaotičan, nešto između Beča i Istanbula, što nije moglo biti ni blisko, a ni strano, ali bilo je u njemu mnogo toga što sam volio i uvijek sam se u njemu dobro provodio. S godinama sam prihvatio neobuhvatljivost jedinog jugoslavenskog velegrada, pa čak i njegovo šamaranje šarmom – iliti šarmiranje šamarima, kako vam drago – te njegov šeretski duh. Navikao sam se da Beograd psovkama tepa i iz dragosti psuje.
A onda se desilo da sedam godina ne odem u Beograd i da se taj grad vremenom udalji iz mog života te završi na sigurnoj udaljenosti, zajedno sa Skopljem ili Bukureštom.
Pročitali ste poslednji besplatni tekst.
Da biste nastavili sa čitanjem potrebno je da se pretplatite.
Nemoj da propustiš nijednu Veliku priču.
Već imate nalog? Ulogujte se
