U aprilu sam prvi put bio u Sofiji. Na prvi me je pogled podsjetila na Beograd ili bar na onaj Beograd u kojem nisam bio sedam godina i koji je u mom sjećanju već počeo blijediti pa je zato mogao ličiti na sve i svašta pa tako i na bugarsku prijestolnicu. „Sofija stvarno liči na Beograd, samo su ljudi fini”, složio se kasnije, u šali naravno, jedan od mojih beogradskih prijatelja.
No što sam duže tih aprilskih dana šetao Sofijom, to sam više u njoj vidio Beograd u koji sam prvi puta došao sredinom devedesetih, a potom ga redovito posjećivao i po nekoliko puta godišnje. Otpočetka je Beograd za mene bio i previše i premalo kaotičan, nešto između Beča i Istanbula, što nije moglo biti ni blisko, a ni strano, ali bilo je u njemu mnogo toga što sam volio i uvijek sam se u njemu dobro provodio. S godinama sam prihvatio neobuhvatljivost jedinog jugoslavenskog velegrada, pa čak i njegovo šamaranje šarmom – iliti šarmiranje šamarima, kako vam drago – te njegov šeretski duh. Navikao sam se da Beograd psovkama tepa i iz dragosti psuje.
A onda se desilo da sedam godina ne odem u Beograd i da se taj grad vremenom udalji iz mog života te završi na sigurnoj udaljenosti, zajedno sa Skopljem ili Bukureštom.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
