Nemoguće bi to bilo danas izmjeriti i dokazati, nema te znanstvene metode, ali dok je god netko ne izmisli tvrdit ću kako nema sto posto čistokrvnog Hrvata koji je na ovom košarkaškom svjetskom prvenstvu zdušnije od mene navijao za Srbiju, a pogotovo u završnoj fazi, kad je iz kombinacija ispala Slovenija. A osim same drčnosti i tehnike reprezentativaca, za takav su moj stav najviše odgovorna dvojica mojih dragih prijatelja iz Beograda: jedan kojeg sam ovdje već više puta spomenuo pa ću ga danas prešutjeti i drugi koji mi se uporno žali zato što njega nikako da spomenem. On se zove Kotur. Boris Kotur. Zapamtite to ime, moći ćete se hvaliti jednog dana kad krene višedesetljetna filmska franšiza o njegovim poduhvatima.
On me, dakle, prije desetak godina skoro pa oteo iz beogradskog hotela “Palace”. Bilo je rano ljeto 2014., u Brazilu je trajalo nogometno svjetsko prvenstvo, ja sam do popodneva odradio sve svoje poslovne obaveze, a navečer je Hrvatska igrala odlučujuću grupnu utakmicu protiv Meksika. Nazvao me je u hotelsku sobu i rekao samo: “Siđi na ulicu za tačno deset minuta, idemo da vas gledamo u nekoj kafani.” Pokušao sam mu objasniti da bih radije ostao u svojoj sobi, iz čiste bojazni da nekog srbomeksikanca ne povrijedim kojim nehotičnim trzajem ili navijačkim povikom (a onda on mene nekim još jačim trzajem i glasnijim povikom, vjerojatno ne samo jednim i sigurno ne jedini) ali nije bilo uzmaka. Kotur, Boris Kotur, dočekao me je dolje na motoru i sa suvozačkom kacigom u ruci (sadistički uživa dok mu ja iza leđa užasnuto urličem dok vozi slalom između automobila) pa me poveo tko zna kojim ulicama grada koji nikad nisam uspio dovoljno upoznati.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
