Lipanj je na Parc del Fòrumu u Barceloni, inače golemom javnom parku naslonjenom na tamošnju brodsku marinu, a ja sam okružen desecima tisuća ljudi pred još uvijek praznom golemom pozornicom. Te dvije činjenice predstavljaju jasan znak da sam stigao na Primavera Sound festival, najveći festival nezavisne glazbene scene na europskom kontinentu, koji se na toj lokaciji održava punih 18 godina. I baš kada nervoza uslijed gužvetine počinje dolaziti do vrhunca na tu pozornicu, inače rezerviranu za festivalske glavne izvođače, izlazi petorka koja kao da je spremna za nastup na lokalnom festivalu neafirmiranih bendova u vašem lokalnom parku. Za mikrofon, u pratnji zarazne bas-linije, staje frontmen Grian Chatten, noseći crnu majicu s natpisom Scarface. Oni su Fontaines DC, bend koji je niz najrenomiranijih medija nazvao ne samo ‘kanonskim bendom otočke glazbene scene’, već i bendom koji je ‘izgradio reputaciju spasitelja gitarske glazbe’, kako su ih imenovali u The Guardianu samo nekoliko mjeseci prije tog nastupa u Barceloni.
Ta definicija možda na prvu djeluje ishitreno, ali je jako precizna. Gitare kao glazbeni medij izgubile su paralelnu titulu ‘oružja’ koje ispaljuje protestne poruke. Punk kao ideja je itekako živa, ali njegov etos više ne leži u režanju praćenom struganjem po žicama; punk za nove generacije leži u matricama, beatovima i eventualno autotuneu. Naravno, sve su to prirodni ciklusi, ali samim tim ne treba čuditi da se ovoj petorci iz Dublina tako brzo prišila tako odgovorna i velika titula. Samo kakvih mjesec dana prije tog lanjskog nastupa na Primaveri Fontaines DC nakrcali su glavni stage na Glastonburyju, najvećem europskom festivalu s obje strane La Manchea. Potražnja za njima je tolika da je u jednom trenutku Grian ‘zazujao’ na jednom od brojnih aerodromskih presjedanja dok se bend ukrcao na let koji će ih konačno odvesti kući, barem nakratko. Ovi su tek skužili da je njihov frontmen propustio let kada se avion odlijepio od piste, a Grian je proveo iduća 24 sata do novog leta ispijajući ‘loše Guinesse dok nisu počeli imati okus dobrog Guinessa’. Što kaže ona lokalpatriotska, može čovjek iz kraja, ali kraj iz njega nikako, i ne postoji bolji slikoviti primjer za irsko stanje uma od ove anegdote.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.
Već imate nalog? Ulogujte se
