„Proljeće je, trinaestog u decembru…“, pjevao je svojedobno onaj kojeg smo obožavali sve dok nas sam nije natjerao da nam zbog toga bude neugodno.
Trinaesti je decembar, evo, i sad kad započinjem ovu priču koja zapravo ni po čemu nije velika, osim za mene i sve manji krug mojih ljudi. Elem, 13. prosinca 1993., s navršenih 30 godina proživljenih u svojem rodnom gradu, preselio sam u – Split. Nije bilo ama baš nikoga tko se nad time tada nije iščuđavao, i u Zagrebu i u Splitu; jedan se čak i (ozbiljno!) zabrinuo za moje psihičko zdravlje. Nije to čuđenje prestalo ni kad sam ostvario svoj naum, dapače. Jer Split u to vrijeme, usred rata, nije bio baš poželjna destinacija, osim za nesretne izbjeglice i prognanike. A ja to nisam bio: dotad sam već četiri godine pisao za Slobodnu i Nedjeljnu Dalmaciju (taman sam u to doba počeo i za Feral ali inkognito, jer bih, da se doznalo, u prethodne dvije redakcije dobio ekspresni otkaz) i svako malo sam navraćao do Splita. Tako sam unaprijed stekao i solidnu socijalnu bazu, znao se već relativno kvalitetno orijentirati i kretati širim gradskim centrom.
Ipak, ubrzo po stalnom preseljenju, dvije su me stvari zbunjivale. Prvo – toliki broj ljubitelja pitt-bulla, staforda i inih potencijalno smrtonosnih pasa koji mirno, bez uzice i brnjice hodaju gradom moglo se možda okupiti jedino na svjetskoj smotri takvih pasmina.
Pročitali ste poslednji besplatni tekst. Da biste nastavili sa čitanjem potrebno je da se pretplatite.
Već imate nalog? Ulogujte se
