Prvi roman Iana Fleminga pročitao sam s dvadesetak godina u životnom kalendaru, prekasno da bih u njemu mogao uživati. Do tada sam se već bio upoznao s piscima poput Grahama Greenea ili Johna Le Carréa koji su špijunski žanr izveli iz zone jeftinog trasha i približili ga visokoj književnosti.
U svojim formativnim godinama, šopao sam se djelima nekih drugih klasika pulpa, među ostalim, ako ne i prije svega, roto-romanima Mitra Miloševića, poznatijeg kao Frederik Ešton, rođenjem Kolašinca iz Uvača, životom Novosađanina, a karijerom Londonca, jer je upravo ulicama britanske metropole operirao njegov proslavljeni junak Donald Sikert alias Lun, Kralj ponoći.
Kad sam, dakle, konačno uzeo u ruke „Casino Royale“, prvi Flemingov roman o Jamesu Bondu, sa žaljenjem sam zaključio kako moja očekivanja, godinama podgrijavana uspješnim filmskim serijalom, nisu ispunjena.
Ni blizu. Papirnati agent 007 i ostali, ne manje plošni karakteri iz te knjižice mogli su me samo nasmijati, ali ne i uzbuditi odnosno natjerati da s napetošću i zebnjom gutam stranice strepeći za sudbinu svijeta.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se