Jesu li hrvatski navijači militantni nacisti ili anđeli demokratije?

Bilo je još prošlo stoljeće. Na maksimirskom sjeveru stariji čovjek je iz novčanika izvukao malu fotografiju – Ante Pavelića. Sličicu ustaškog zločinca je nježno poljubio i ganuto je pokazao prijatelju do sebe: “Vidi ga”, kazao je ozareno.

Na terenu se spremala utakmica nogometnih reprezentacija Hrvatske i tadašnje SR Jugoslavije, a atmosfera je bila više nego naelektrizirana. Što i nije bilo nešto čudno za tu 1999. godinu, rat između dvije zemlje je, zapravo, definitivno završio tek mirnom reintegracijom Podunavlja u siječnju godinu ranije.

“Za dom spremni” i tenkovi na tribinama

Na hrvatskim tribinama je, još od osamdesetih, pritom često bio prisutan politički desni ekstremizam s kojim se, kao sa zastavom, kretalo u sukobe s navijačima uglavnom srpskih klubova, koji su često gajili slične simpatije prema poraženim snagama u Drugom svjetskom ratu. Dio te vrste političkog ekstremizma svakako je i dalje živahan s obje strane Dunava, jedni mašu zastavama sa “Za dom spremni”, a drugi dižu koreografije s tenkovima i najavljuju povratak “svojih krajeva”.

Opet, priča – barem s ove hrvatske strane koju autor ovih redaka daleko bolje poznaje, nije ni izbliza tako jednostavna.