Jedni drugima potrebni, besede vladike Grigorija

Od smrti vladike Atanasija i mitropolita Amfilohija nijedan arhijerej SPC ne izaziva toliku pažnju javnosti kao vladika Grigorije, arhiepiskop diseldorfsko-berlinski i mitropolit nemački. Razlozi se, možda, kriju i u knjizi “Jedni drugima potrebni” (izdavač Laguna), iz koje, uz odobrenje autora i izdavača, objavljujemo ove izvode.

***

Neka mi bude po riječi tvojoj

(Diseldorf, 6. januara 2021)

Draga braćo i sestre,

Srećan vam Badnji dan – jedan od najljepših dana u godini, jedan od najljepših dana u istoriji čovječanstva, dan u kojem je svijet obasjan najvećom radošću i najvećom svjetlošću.

(…) Dok smo slušali današnje jevanđelje, otkrilo nam se nešto nevjerovatno: otkrila nam se savršena Božja ljubav prema čovjeku – ljubav koja se slila u jednu ličnost među ljudima. Ta ličnost bila je Majka Božja, Presveta Bogorodica, koja je imala takvo srce i takvu utrobu da je mogla da primi Onoga kome su i nebesa bila uska.

Majka Božja u jevanđelju često stoji po strani – skromno, gotovo neprimjetno. Mogli bismo pomisliti da je sporedna ličnost. Ali Ona to nije.

Jednom prilikom razgovarao sam sa jednim čovjekom, velikim i kršnim Hercegovcem. Nije bio pobožan, ali nije bio ni protiv Boga. Htio je da razgovaramo o vjeri. On je iznosio svoje argumente, ja svoje. On slatkorječiv, ja oprezan, trudeći se da govorim jasno i logično. I onda mi je rekao nešto neobično: „Sve u Crkvi mogu da odbacim – samo ne mogu da odbacim onu ikonu Majke Božje koja drži dijete u naručju. Kada je vidim, povjerujem da je to nešto veliko i sveto.“

Jednom sam, na aerodromu u Jerusalimu, vidio jednu Jevrejku kako drži malog dječaka u naručju. I pomislio sam: kako bi bilo da sam se u toj zemlji našao prije dvije hiljade godina – možda bih ugledao Mariju, Majku Hristovu, i njeno dijete. Za mene bi to bila ista slika kao i ova danas, jer ne bih znao ko su oni – kao što ni onda niko nije znao ko je Marija, niti ko je Božji Sin koji leži u njenim rukama. I ta misao me je protresla do same srži bića.