Nedavno sam u Gorici gledao predstavu L’alba dopo la fine della Storia (Zora nakon kraja povijesti), pisca Paola Di Paola i redatelja Giacoma Pedinija, predstavu koja govori o talijansko-slovenskoj granici u vrijeme nakon raspada Jugoslavije, o propasti jednog i o ravnodušnosti drugog svijeta, ali prije svega o vremenu koje se sve više udaljava iako mnogi vjeruju da još uvijek živimo njegov odjek.
Devedesete su za moju generaciju naše vrijeme, u njima smo odrasli, i lako ih je bilo prepoznati na pozornici Teatra Verdi. Di Paolo i Pedini pričaju o vremenu u kome je sve na prodaju, od jeftinog jeansa i još jeftinije jugonostalgije pa sve do ljudskih trauma.
Za sve se u devedesetima našao kupac i sve se tada rasprodalo. Bilo je to, barem izvan prostora zahvaćenog ratom, vrijeme srušenih zidova i poraženih ideologija, vrijeme kraja povijesti, vrijeme koje iz današnje perspektive izgleda kruto i naivno. A meni i strano i neshvatljivo.
U Gorici sam shvatio da ne razumijem svoje vlastito vrijeme. Što donekle i mogu sam sebi objasniti, jer su te devedesete u Sloveniji za mene bile šizofreno podijeljene na krvavi raspad moje bivše zemlje i na blistavi novi kapitalistički svijet, na kraj povijesti i na zoru nakon njenog kraja. No i kad uzmem u obzir njihovu šizofrenu narav, devedesete me i dalje zbunjuju.
To su bile zadnje godine pred internetom, bilo je to vrijeme televizije i tako to predstavljaju i autori predstave L’alba doppo la fine della Storia.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se










