Društvo

8.000 eura za kvadratni metar

Lijepo je čuti da se Veli Varoš, četvrt u koju pristojan svijet nije zalazio, jer ga je uznemirivalo duboko siromaštvo njezinih stanovnika, preporodila i da danas izgleda na ponos čitavome gradu

Ilustracija VP/Profimedia / Izvor Peter Forsberg / Europe / Alamy / Alamy / Profimedia
maj 23 2024, 05:08

Podeli

Veli Varoš jedno je od četiri splitska povijesna predgrađa koja se kao potkova naslanjaju na Dioklecijanovu palaču. Smješten je na padini Marjana, od prve vidilice/vidikovca, pa do Matejuške, ribarske lučice zapadno od Rive. Sve do konca Drugog svjetskog rata taj su kvart nastanjivali uglavnom ribari i težaci ujedinjeni siromaštvom, a razjedinjeni cehovskom/esnafskom ljubomorom. Oni koji su živjeli od mora, svojim su susjedima zemljoradnicima zazivali milenijsku sušu ili peronosporu; težaci su, pak, ribarima uzvraćali jednako toplim željama da im neka strašna oluja potopi brodice. Samo su pred bogom i zakonom nastupali zajedno, pokapali su se u iste bratimske grobnice i vrlo srčano sudjelovali u demonstracijama protiv svake vlasti.

S kolikom su strašću njegovali prezir prema poretku, svjedoči i činjenica da su 1912. godine u Plinarskoj ulici osnovali nogometni klub čije ime jasno signalizira ideološke preferencije Varošana. Taj sportski kolektiv kršten je, naime, kao Anarh, a danas je poznatiji pod nešto pitomijim imenom Radnički nogometni klub Split. Dok nitko nije imao pojma tko je Vladimir Iljič Lenjin, Varošani su se kleli u Luigija Luchenija, talijanskog anarhistu koji je 1898. godine turpijom ubio caricu Elizabetu Austrijsku, od milošte Sisi. Radikalizam stanovnika ovoga kvarta lako se može shvatiti znamo li u kakvom su strašnom siromaštvu živjeli. Obitelji s puno djece zbijale su se u nekoliko vlažnih kvadrata potleušica, a tadašnje novine znale su pisati o slučajevima kad bi neko dijete, ostavljeno samo u improviziranoj kolijevci, nasmrt izgrizle pantagane (hrvatski: štakori, srpski: pacovi).

Od svršetka Drugog svjetskog rata broj težaka i ribara počeo se značajno smanjivati, a u Veli Varoš doselila je sirotinja druge vrste, dojučerašnji seljaci iz splitskog zaleđa koji su u grad nahrupili tražeći i nalazeći poslove u Brodogradilištu, Jugoplastici i drugim industrijskim pogonima. Sve se, dakle, promijenilo da bi u suštini sve ostalo isto. Taj se kvart doimao ljupkim samo ako ste ga gledali s dovoljne udaljenosti, zahvaljujući bogu ili sretnom spletu okolnosti što tamo ne stanujete, jer su vaši preci na vrijeme pobjegli. A onda su došle junačke devedesete, s još junačkijom privatizacijom i pretvorbom nečega u ništa. Sva gradska industrija prdnula je u rosu i Varošani su morali izmisliti način kako preživjeti u novim okolnostima. Kao jedinu slamku spasa vidjeli su turizam i sumorna četvrt počela se polako preobražavati u živahnu destinaciju. Gdje su nekoć stajali trošni kućerci bez vode i priključka na kanalizaciju, s električnim vodovima koji su bili razapeti kao tiramole (užad na kojoj se suši rublje), danas stoje butik hoteli koji nude luksuz po mjeri najzahtjevnijih gostiju, a fine dining restorana ima koliko vam srce želi. Izvorni govornici hrvatskoga jezika tamo su, naravno, manjina, i to u broju koji je ravan statističkoj grešci. Ukratko, nekadašnja favela postala je zabavište za bjelosvjetsku elitu.

Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.

Tagovi:

Velike price