
Šta to ona ima, a ja nemam?
Osobe koje osuđujemo često žive neku verziju nas koje se plašimo da postanemo: „Pogledaj je kako se utegla”, „Vidi kakav auto vozi”, „Previše glasno se smeje”, „Lako je njemu kad je imao pomoć”…

Osobe koje osuđujemo često žive neku verziju nas koje se plašimo da postanemo: „Pogledaj je kako se utegla”, „Vidi kakav auto vozi”, „Previše glasno se smeje”, „Lako je njemu kad je imao pomoć”…

Nisu samo gluposti u koje veruju neuki ili zavedeni, one su složen psihološki mehanizam koji nam može pomoći da nešto sebi objasnimo, umirimo se, imamo svoje „pleme” i znamo ko smo

Zamisli kako je to da živiš u konstantnom strahu, i to tamo gde bi trebalo da si sigurna i svoja. Zamisli da si tražila pomoć, prijavljivala, radila sve što si mogla, a ishod je ostao isti

Rad je prestao da bude samo način da preživimo i zaradimo novac. Sada, je izvor našeg identiteta, ali i smisla i vrednosti što može da bude prilično opasno
Vibriranje, manifestovanje i ostale budalaštine

U društvu koje glorifikuje sreću i optimizam (dok nam, sa druge strane, sipaju prašinu u oči jednom rukom, a drugom kradu novčanik iz džepa), postalo je sramotno biti tužan
To je bukvalno kao da ti gori kuća, ali umesto da što pre izađeš napolje i zoveš vatrogasce, ti uzmeš da se ubeđuješ kako to nije ništa strašno, kako će sve biti u redu i „ko zna zašto je to dobro"
Ako želimo bilo kakvu promenu, ona kreće od nas i naše odgovornosti

Ideja brige o sebi ne da je dobra, nego je lekovita. Problem je samo taj što se i ovaj pojam često pogrešno shvata

Kako su nam odricanje i trpljenje podvalili kao ultimativnu vrlinu i kako nove generacije menjaju stvari

Romantizacija ostvarivanja snova ne samo da je terminološki iritantna i jednostrana, već može biti i prilično opasna

Šta je toliko problematično u načinima na koje danas koristimo svoje uređaje?

Prestanemo da vodimo računa o tome kako naši postupci utiču na tu osobu, da joj zahvaljujemo za sitnice, a onda joj ne pokazujemo više pažnju i naklonost

Ne postoji ljudsko biće aktivnog emocionalnog aparata koje na ono što rade studenti nije imalo neku emociju

Kad osvestimo šta je naše, a šta smo pokupili od drugih, onda ide deo u kom donosimo odluke šta ćemo sa tim da uradimo

Ono što generacija Z radi, i to sa lakoćom i prirodnošću, milenijalcima je „vau“, jer nam niko nije rekao da se to sme. Nije ni njima, ali razlika je u tome što oni nisu ni pitali
I sada, kao odrasli ljudi, gledamo u realnost koja izgleda poput onog košmara iz kog se probudiš s olakšanjem što je sve bio san, a onda ponovo zaspiš i – bam! – košmar se nastavlja tačno tamo gde je stao

Na potezu su ostali, dobri ljudi, u suprotnom, desi se trijumf zla ili, kako bi filozof Edmund Burke rekao: „Sve što je potrebno za trijumf zla je da dobri ljudi ne čine ništa"