Ne pamtim koji je prvi strah sa kojim sam se suočio, prva fobija koju sam stekao, ali nesumnjivo znam koja je najduže ostala sa mnom. U nekom momentu kao dječak počeo sam razmišljati o umiranju, o smrti. Znate, kao i sva djeca, malo bicikla, red crtanih filmova, autići, kockice pa onda to sve začinite zurenjem u ambis sopstvene smrtnosti. Dešavalo mi se, kao što se i dalje dešava, da zbog toga ležim u krevetu satima, bez zrnca snage ili motivacije da zapravo spavam, nekad i do duboko u noć. Prosto, za moj um, bio on star 8, 18 ili 37 godina svaka je “opcija”, svaka “varijanta” smrti jedan poseban vid užasa.

Ako nakon ovog života ništa ne postoji, ako postoji samo mrak, onda mi se sve činilo besmisleno, užasno, a pritom nisam mogao ni zamisliti ideju da jednostavno “ne bivam”, već sam zamišljao vječni mrak u koji gledam, bez zvuka, ukusa i mirisa. Mogućnost zagrobnog života, bilo da se radi o onom, religijski propovijedanom ili nekom drugom, djelovala je samo malo bolje. Da, ako “zaslužiš”, ili ako svi “zaslužimo” neki raj, to je bolje nego vječni mrak ali ostaje pitanje, kakva je ta beskonačnost? To je sigurno jako dosadno i s vremenom postane besmisleno. Ideja reinkarnacije se zbog toga činila najprihvatljivijom, ali je ona imala isti problem kao vječni zagrobni život. Svako novo rođenje ti briše sjećanje na prethodni život, ali u suštini si i dalje u istom problemu – u vječnom ponavljanju sveopšteg besmisla kojeg ćeš u jednom trenutku i ti sam postati svjestan. O užasnim varijantama pakla ne moram posebno govoriti.

Kako sam odrastao i učio, čitao, razvijao se, pokušavao sam naći rješenje za ovu svoju fobiju. Nažalost, problem nisam riješio. Nije pomoglo ni filozofsko obrazovanje u kojem se odmah susretnemo sa Sokratom koji kaže u svojoj Odbrani: “jer bojati se smrti, građani, ne znači ništa drugo nego držati se mudrim, a ne biti mudar”, čak ni takva “uvreda” me nije spasla i oslobodila straha. Nije pomogao ni Kant i njegovo objašnjenje da naš razum upada u antinomije (podjednako moguće, a kontradiktorne, tvrdnje) kada se susretne sa pitanjima koja prevazilaze prostor i vrijeme, zbog sopstvene nemogućnosti pojmljenja postojanja bez prostora i vremena. Jeste, za naše shvatanje podjednako je istinito da vrijeme ima i nema početak, da je prostor univerzuma beskonačan i ograničen i zbog toga i ne možemo riješiti pitanje – “šta je posle smrti?”. Nije pomogla ni sklonost vjeri i moj teizam da jednostavno prihvatim da će Bog sve to urediti.