Slaven Bilić jednom je prigodom izjavio kako „ne vjeruje u povratke“. Ideja mu je bila da pomalo i mistificira sebe, da, ali primarno je misao stigla kao odgovor na pitanje o povratku u sredinu koja ga je definirala. A ova sredina izmuči bitkama koje niste nikada ni imali u planovima, vječno vas tjerajući na dokazivanje čak i nakon što bi bilo tko na ovom svijetu više pomislio da nemate što dokazati. A Bilić uistinu ne bi trebao imati ništa više za dokazati.
Pa opet, preksinoć ga je sudbina podsjetila na te svoje riječi, u povratku kakvog se upravo i bojao kada je tada upitan za njegovu mogućnost. Nije se samo vratio na izborničku klupu na kojoj je onomad proveo šest godina, profiliravši u nju upravo ove danas ocvale senatore koji su s njom potpisali najveće uspjehe u povijesti.
Slaven je opet tu, i opet s njima, u svom Splitu, gdje je pred rasprodanim Poljudom dočekivao Španjolce, svjetske prvake, s rizikom da se sada upiše u povijest kao izbornik s najkraćim mandatom otkako je neovisnosti.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
