Tko zna zašto, zbog indolencije domaće kulturne javnosti, kompleksa manje vrijednosti ili poslovičnog oportunizma, Slobodan Šnajder nikad nije predložen za Nobelovu nagradu, a kad se, ovako nad otvorenim grobom razmišlja o njemu i njegovu djelu, ne može se ne zaključiti da bi nominacija imala smisla i bila, ako ništa drugo, izraz odgovornosti nacionalne kulture prema samoj sebi.
Imao je sve što je trebalo. Imao je ogroman, raznovrstan i kvalitetan opus. Nitko kao Šac nije bio savjest ovoga naroda, ovog prostora, ove zemlje, čak, dvaju naroda – hrvatskog, kojemu je pripadao po majci, i njemačkog, kojemu je pripadao po ocu.
Bio sam mu susjed na dvije lokacije u 25 godina, obje kraj jezera. Prva je Jarun, gdje je dugo živio. Sretao sam ga u šetnjama po petkilometarskom perimetru obale „Zagrebačkog mora“, uvijek vječno zamišljena i jednako pognuta. Nisam ga u tim šetnjama nikad sreo, koliko me sjećanje služi, nasmijanog, niti vidio da gleda krajolik. On je hodao trajno zagledan u historiju, u njena najmračnija poglavlja.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
