Goran Vojnović: Ovo je moja lista 10 najboljih romana na maternjem jeziku

Velike priče i Nedeljnik, uz pomoć više od 200 pozvanih stručnjaka, pokreću izbor za 100 najboljih romana napisanih na jezicima našeg govornog područja, svesni svih dilema koje takva „top-lista“ može da donese, i duboko ubeđeni da će doneti mnogo toga dobrog. Više o izboru pročitajte OVDE.

Pojedinačne liste ćemo svakodnevno, celog leta, objavljivati na Velikim pričama. Kako su drugi glasali pogledajte OVDE.

***

Goran Vojnović je pisac, režiser i scenarista iz Slovenije. Autor je romana Čefurji raus za koji je dobio nagradu „Prešernov sklad“. Redovno objavljuje kolumne i tekstove u regionalnim medijima, te je pored romana objavljivao i zbirke eseja i kolumni.

Režirao je i pisao scenarije za filmove Piran-Pirano, Čefurji raus!, Nekoč so bili ljudje.
Njegove tekstove objavljene na Velikim pričama možete čitati OVDE. Ovo je njegov izbor:

***

Guardianova lista 100 najboljih romana svih vremena možda i više od svega razotkrila je što se u anglosaksonskom svijetu danas ne čita. Lijepo je, naravno, bilo vidjeti da su se pored bijelih muškaraca na listi našle mnoge meni drage moderne spisateljice, poput Zadie Smith i Arundhati Roy, kao i ključni autori i autorice crnačke književnosti, ali sve je to učinilo čitateljske slijepe pjege još većima. Pet romana Jane Austen, a nijedan Marguerite Duras, Marguerite Yourcenar, Olge Tokarczuk, Svetlane Aleksijevič, Ljudmile Ulicke i Elfriede Jelinek, može značiti samo jedno. A to je, da ni žene ne čitaju žene izvan svog jezika.

Naravno, ima tu i nečeg što me osobno pogodilo. Ja sam po nekima srednjeeuropski, po drugima istočnoeuropski, a po trećima balkanski pisac. Sve su to bez sumnje velike, možda i najveće književnosti, ali za autore i autorice Guardianove liste one su gotovo nepostojeće. Kundera, Handke, Marai, Krasznahorkai, Gospodinov, von Rezzori, Huelle, Sienkiewicz, Drndić, Ugrešić, Drakulić, Hašek, Hrabal, Cărtărescu, Kadare, Müller, Andruhovič, Žadan, Kiš ili Andrić ne postoje u svijesti anglosaksonske književne elite, kao što u toj svijesti ne postoje ni Orhan Pamuk, Amos Oz, Javier Cercas, Roberto Bolaño ili – za mene možda i najskandalozniji propust – Jose Saramago.

Ako latinskoameričku književnost svedete na samo dva romana, Sto godina samoće i Pedro Paramo, to vrlo vjerojatno znači da ih više i niste pročitali. Da niste čitali ni cijelog Marqueza, a kamoli Vargasa Llosu, Cortazara, Sabata…

I gdje je onda tek ono što svim modernim Europljanima većim dijelom ostaje tajno i neotkriveno? Gdje su romani na arapskom, kineskom, bengalskom, hindu? Gdje su književnosti jugoistočne Azije?

Ali i ne treba baš tako daleko.

Gdje su Nijemci? Gdje su Skandinavci? Gdje su Rusi koji ne pišu na engleskom i nisu Tolstoj i Dostojevski?

Guardianova lista zapravo je lista nepročitanih knjiga. Ona pažljivom oku otkriva što se sve danas u svijetu engleskog jezika ne čita.

I još nešto: nemalo britanskih pisaca i spisateljica očito vjeruje da je svih deset najboljih romana u povijesti napisanih na engleskom jeziku. I nitko u tome ne vidi problem, čak ni oni koji su svojevremeno rušili dogmu da su sva važna literarna djela napisali bjeloputi muškarci.

Zato bi možda danas trebalo glasno reći: engleski jezik u svijetu literature novi je heteroseksualni bijeli muškarac.

Sve sam ovo napisao prije svega kako bih objasnio svoj problem sa Top 10 listom Velikih priča odnosno mojim učešćem u njoj. Bilo koja moja lista knjiga bi prije svega svjedočila o svim onim knjigama koje nisam pročitao. A pošto ponešto i znam o književnosti na mom materinjem jeziku, vrlo dobro znam koliko toga važnog i dobrog nisam pročitao. Primjera radi, iz nekog razloga još nisam krenuo sa ozbiljnim čitanjem modernih srpskih klasika, Pekića, Kovača, Davida, Albaharija, Basare, iako bih to istinski želio, dok, recimo, Kapora i Ćosića niti ne želim čitati jer u njima, i nakon svih ovih godina, i dalje vidim političkog idiota i ratnog zločinca pa bi moje čitanje njihovoj literaturi vjerojatno učinilo krivicu. Mogao bih, zapravo, do sutra nabrajati što sve znam da bih trebao pročitati, a tek gdje je sve ono što ni ne znam da ne znam. Dovoljno mi je znati da je roman Semper idem više od dvadeset godina postojao, a da ja za njega nisam znao.

Ovo je stoga lista knjiga o kojima bih mogao napisati roman. I ništa više od toga.

Izbor: Goran Vojnović

Deset romana

1

Derviš i smrt

Meša Selimović, 1966.

Volim vjerovati da sam upravo zbog Selimovićeve knjige primljen na Akademiju. Draža mi je Tvrđava, a Andrić je zasigurno veći pisac od Selimovića, ali citat iz Derviša stoji na početku filma Prije kiše, o kojem smo na prijemnom ispitu morali napisati esej. I pošto sam nekim slučajem upravo bio završio s čitanjem Derviša, napisao sam odličan esej i ispao vrlo pametan. Čak je i Matjaž Klopčič povjerovao kako se ja baš razumijem u literaturu, iako tada o njoj nisam imao pojma.

2

Ministarstvo boli

Dubravka Ugrešić, 2004.

Napisala je možda Dubravka i bolje knjige, ali ova me pogodila u dušu kada sam kao mladić plakao u sebi za izgubljenim jugoslavenskim svijetom. I danas mi je žao što joj to nisam rekao kada smo se svojevremeno upoznali u Gracu. Biće da sam vjerovao da ćemo se još negdje sresti.

3

Tri posleratna druga

Đorđe Balašević, 1991.

Kao tinejdžer godinama nisam čitao knjige, a onda su me ljubav prema Đoletovim pjesmama, a još više njegov ljubljanski koncert, ponukali da pročitam njegov roman. Oduševio sam se i od tada nisam prestao čitati. I naravno, ne pada mi na pamet da ga ponovo pročitam.

4

Selidba

Miljenko Jergović, 2018.

Ili bilo koji drugi Miljenkov roman. Srda pjeva, u sumrak, na Duhove, recimo. Ili Rod. Ili Otac. Miljenko je moj pisac još od zbirke Sarajevski Marlboro, knjige koja je bila tako dobra da su je dvaput preveli na slovenski. Ali na kraju ipak Selidba. Zbog none i njenih recepata.

5

Ciganin, ali najljepši

Kristian Novak, 2016.

Po meni, ovo je najbolji roman koji je napisao netko iz moje generacije. Roman na kom najviše zavidim piscu. Da Kristiana ne volim, vjerojatno bih ga zamrzio od zavisti.

6

Doživljaji Nikoletine Bursaća

Branko Ćopić, 1955.

Moj je djed u pulskom kazalištu igrao Nikoletinu, moja tetka i mama igrale su malu Ernu, a mene je Nikoletina podsjećao na moje bosanske rođake i volio sam ga kao da on to stvarno jeste.

7

Beara

Ivica Đikić, 2016.

Najbolji odgovor na pitanje koju bi knjigu svi koji govorimo ovim jezikom morali pročitati.

8

Semper idem

Đorđe Lebović, 2005.

Naruči odmah.

Nekoliko mjeseci nakon što sam je pročitao i dalje ne mogu razumjeti kako sve ove godine nisam znao za nju. Djeco, slušajte svoje mame, jer će vam možda jednog dana reći da pročitate Semper idem, kao što je meni rekla moja mama.

9

Koko i duhovi

Ivan Kušan, 1958.

Koko me podsjeća na zadnje bezbrižno ljeto u Puli, ono 1991. Zapravo je to zadnja knjiga koju sam pročitao prije nego što ću morati odrasti.

10

Nečista krv

Bora Stanković, 1910.

Možda se nikada prilikom čitanja neke knjige nisam patio kao dok sam čitao Nečistu krv. No kada sam se probio do kraja, shvatio sam, da velika literatura nije nužno ona u kojoj čitatelj od prvog slova do zadnje tačke uživa, već je velika literatura ona koja ostavlja trag.