Rečima čuvenog pesnika Krisa Martina, „Niko nije rekao da će biti lako“.
I nije da smo se zavaravali da bi moglo da bude drugačije: ta u onom uvodnom tekstu, pa čak i u pismu koje šaljemo svim članovima našeg žirija, na neki smo način prorekli da bi izbor najboljih 100 romana na našem govornom području mogao – i morao – da bude kontroverzan.
Ono što nas je održalo u uverenju da su Nedeljnik i Velike priče pokrenuli pravu stvar bilo je na desetine mejlova i poruka, što od običnih čitalaca, što od autorki i autora, da su oduševljeni idejom, da ponovo preturaju po policama i po antikvarnicama, da su se prisetili dela koja su voleli i u kojima se uvek može uživati.
Ali da je bilo primedbi – bilo je. I okej, i njih treba prihvatiti; uostalom, kada pokrenete akciju čija je osnova ukus, ne bi bilo u redu da se baš svi slažu i da nas tapšu po ramenu.
Ipak, red je i da na ponešto odgovorimo, makar da bismo zadržali interaktivnost ovog našeg izbora, ali i razvejali eventualne sumnje u nepristrasnost.
Prva kritika je da nema dovoljno žena – kako u žiriju, tako i na listama. Istina je da dosad u Nedeljniku i na Velikim pričama nismo imali paritet, ali to će se s vremenom ispraviti. Ovo nije anketica koja se sprovodi za jedno popodne, već proces koji će trajati celo leto i na kraju sabrati glasove više od dve stotine ljudi. Pozivi su otišli na (e-mail) adrese desetina spisateljica, pesnikinja, prevoditeljki, profesorki… Liste ne objavljujemo ni po kakvom „ključu“, pošto nema „ključa“ ni za izbor (ni za jezik, ni za godinu i državu izdanja, ni za ime autora), već manje-više onako kako pristignu.
Drugi deo primedbe stoji, ali za to je najmanje kriv onaj koji organizuje izbor. Možda je najpreciznije to formulirala Vedrana Bibić, novinarka zagrebačkih Novosti i feminističkog kolektiva fAKTIV, takođe članica našeg žirija. Uz svoju listu poslala nam je i rečenicu: „Na mojoj top listi nema dovoljno žena, ali to ponajprije odražava stvarnost domaće romaneskne produkcije, barem do (n)ovog tisućljeća.“ I Boris Postnikov je, kada je obrazlagao svoj sud, podsetio na surovu stvarnost o ženskom peru u nas – da je Dubravka Ugrešić bila prva autorka koja je dobila NIN-ovu nagradu, čak 34 godine nakon što je ta nagrada ustanovljena.
Teško da će, hoćemo reći, naš izbor prepraviti vek(ove) u kojima su žene gurane na marginu. Ali ono što možemo da uradimo – to je, uostalom, uspeo i Gardijan, sa svojim presecima posle svake decenije – jeste da izmerimo koliko se stvari menjaju.
A bez otkrivanja aktuelnog generalnog plasmana, možemo da kažemo da se na listama nalazi priličan broj žena – jedna od njih, hajde, nećemo tajiti, upravo Dubravka Ugrešić, našla se na gotovo jednakom broju „spiskova“ kao i Andrić, Kiš ili Selimović.
„Kanon je“, napisala je to Lana Bastašić, „prostor transformacije“.
Ne bi ovo bio (Zapadni) Balkan da nije i merenja krvnih zrnaca; pa je tako bilo, posebno na toksičnim društvenim mrežama, onih koji su se pitali da li ima previše Srba, a premalo Hrvata, i gde su Bosanci i Crnogorci, i obrnuto – nama u prilog ide statistika, koja kaže da su bivše jugoslovenske republike gotovo ravnomerno zastupljene, kao nekad u reprezentaciji Jugoslavije u fudbalu i nogometu. Ono što je, nadamo se, mnogo važnije, jeste da gotovo niko ne glasa nacionalno. Zagrepčani hvale Beograđane, Banjalučani Splićane, ovi Sarajlije, a niko nema ništa protiv Crnogoraca. Čini nam se, a ne čini nam se nego je stvarno tako, da dobre knjige ne poznaju granice, a da ih čitaoci – u najvećoj meri – poznaju još manje. Uostalom, visoko na listi su pisci koje svi pomalo svojataju, a poneko ih se i odriče…
Kako naš izbor odmiče, tako je sve više i živih pisaca (mada će sigurno biti onih koji će na ovom mestu primetiti da je svaki pisac živ pisac, dok god ima onih koji ga čitaju), ali i autora i autorki koji su prve romane objavili u 21. veku.
Na kraju, još jednom, sva ova pravila i cela zamisao.
Glasanje pratite OVDE.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se








