Velika potraga Gorana Markovića

Moje pismo majci: Pokušavam da ne brojim dane…

Mene je u Pragu morila nostalgija. Ipak, nastojao sam da moji u domovini to ne osete. O tome svedoči jedno moje pismo majci koje sam pronašao u zaostavštini posle njene smrti

Ilustracija / Velike priče / Profimedia
jul 13 2026, 06:20

Podeli

Kada je Goran Marković tokom dopisivanja sa kolegom Rajkom Grlićem na Velikim pričama („Jesi li snimio ovo?“) napisao tekst Evženija, žena zbog koje je počelo ’praško proleće’, mnogi čitaoci su bili u isto vreme i fascinirani i zaintrigirani. Nekoliko meseci kasnije, Marković je poželeo da nađe junakinju i svoju bivšu koleginicu.

Ovo je SEDMI NASTAVAK serijala „Velika potraga Gorana Markovića“

Prethodni deo pročitajte OVDE.

Svi objavljeni nstavci dostupni su OVDE.

***

Prag, oktobar 1965.

FAMU, Prag Krumphanzl Michal / ČTK / Profimedia

Zgrada FAMU bila je nekadašnja gimnazija koju je, prema rečima profesora Otokara Vavre, pohađao Franc Kafka. Vavra je čak tvrdio kako se naša katedra nalazila baš u onoj učionici u kojoj je sedeo Kafka, pa bi se moglo reći da se nalazimo s njim u klupi. Ovo uopšte nije bilo tačno, i Vavra se poslužio, u cilju fasciniranja studenata, istim trikom kojim je Vilder premestio Hotel del Coronado nekoliko hiljada kilometara istočno. Naš profesor je Kafkinu zgradu gimnazije pomerio kilometar dalje, prema Vltavi. Do toga sam došao kasnije, u potrazi za Kafkom koji me je fascinirao, utvrdivši kako je njegova Nemačka državna gimnazija (Altstädter Deutsches Gymnasium) bila smeštena u zgradi Goltz-Kinský Palace na Starogradskom trgu (Staromestské námestí). Kafka ju je pohađao od 1893. do 1901. godine. Kako bilo, prozor naše učionice gledao je direktno prema Hradčanima i sve je delovalo dostojanstveno i onovremeno. Ja sam nastojao da iskoristim tu situaciju i da se teleportujem u telo slavnog pisca (ili njegovo u moje?) naivno verujući kako su talent i genijalnost fizički prenosivi.

Ipak, nekoliko desetaka metara dalje, u jednoj drugoj učionici vladala je velika gužva. Koliko sam shvatao, u njoj je predavanja iz književnosti držao jedan živi, mladi pisac po imenu Milan Kundera. Moj češki je u tom trenutku još uvek bio na nivou dvogodišnjeg deteta pa nisam mogao razumeti o čemu govori, ali su mi drugari objasnili kako on predaje književnost dvadesetog veka pričajući samo o dva pisca i njihovom delu – antipodima koji su se zvali Tomas Man i Ernest Hemingvej. Bilo je to očigledno značajno ali ja nažalost nisam razumeo ni reč.

Zato sam rešio da pod hitno naučim taj jezik. Međutim, teškoću je predstavljala činjenica što ne samo da nije postojao udžbenik iz koga bih učio, nego nije bilo ni češko-srpskohrvatskog rečnika! To sam rešio tako što sam pronašao istu knjigu na oba jezika i išao od reči do reči, od pasusa do pasusa, stranu po stranu. Od učila bi mi, svakako, mogla biti od pomoći i neka devojka. Ali kako neko ko je stranac, ne zna jezik i ima devetnaest godina može uopšte doći do njih? Evženija, jedina devojka na našoj klasi, nije dolazila u obzir, pre svega zato što je odmah odbila sve naše nasrtaje a zatim i zbog toga što je bila u istoj vreći sa nama, ne samo kao koleginica već i kao saborkinja u borbi za opstanak na fakultetu.

Jesi li snimio ovo?

Goran Marković, rAJKO GRLIĆ

Jesi li snimio ovo?

1.199,00 RSD

NARUČI OVDE

Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.

Velike price