Iz kuće je istrčao na ulicu Iva, sav zadihan zahuktao, ko lokomotiva…
Ćihu, ćihu, ćihu-hu, ćihu, ćihu, ćihu-hu, sad ulicom tako juri ta čudna kolona. Pardon, malo sam se zanio. Ali s razlogom. Pruga Beograd-Bar proslavila je pedeset godina svog postojanja. Ne znam koliko tačno ima kilometara u njoj, koliko mostova i tunela. Ne znam ni koja je bila prosječna brzina voza nekad, a koliko je sada. Postoje bolja mjesta za faktografiju, ali ja svejedno želim napisati tekst o njoj.
Činjenica da se pruga završavala u Baru dala je mom gradu daleko veću važnost nego što je ranije imao. Koliko god gradovi bili supstancije po sebi, njihova suština često zavisi i od odnosa u kojima postoje. Tako je sedamdesetih godina Bar postojao u dvije relacije, pomorskoj sa Barijem i pružnoj sa Beogradom.
Kao dijete sam odlično upoznao taj odnos preko šina. Majka nas je često vodila u svoju Vojvodinu te smo, i sestra i ja, odlično zapamtili kušet kola. Odlazak na voz je uvijek predstavljao momenat egzaltacije. Držali smo srećni onu polovinu karte koja se kupovala za djecu ponosni da je ponudimo kondukteru. Ne znam da li smo pjevali vozu niti jesmo li ponavljali To voz Ivin putuje sa sedam vagona, ali smo se nesumnjivo tako osjećali.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
