Koliko se samo život može promijeniti u deset minuta. Jedna dobra ili loša odluka, svjesna ili nesvjesna, jedna na koju možda uopšte ne utječete, ili možda jeste, nije ni važno; za deset minuta može vam se promijeniti čitav svijet.
Deset minuta prije nego je Erling Haaland uhvatio zalet i s penala poslao loptu u Alissonovu mrežu za ono što je izvjesno – ili, kad se sjetimo one odbrane Donnarumme ipak samo skoro izvjesno – garantovalo pobjedu Manchester Cityja, njegovi igrači, trener, navijači, vjerovatno i bogati vlasnici; svi oni su bili u nekakvom šoku.
Njemu je svakako doprinjeo način na koji je Dominik Szoboszlai zabio za vodstvo Liverpoola u 74. minuti. Do tada smo vidjeli nešto što je možda bila i tipična utakmica ovog Cityja, ovog Pepovog Cityja, koji je u prvom dijelu izgledao da ima kakvu takvu kontrolu, a onda prosto nestao. Liverpool ga je pola sata gazio i gazio i gazio i taj gol nije bio nikakvo iznenađenje, ali stvarno jeste bio šok.
Bilo bi lijepo upitati Điđija da li je kada vidio Mađara kako izvodi slobodne udarce? Barem onako usput, dok skrola Fejsbukom ili TikTokom, u potrazi za receptom kako da popravi svoju carbonaru, ili šta već. Ostaviti samo dvojicu igrača u živom zidu bilo je prosto pogrešno; Dominik takve šanse ne propušta. Zabio je golčinu i činilo se nokautirao City, koji je bukvalno tako izgledao. Kao bokser koji tetura, traži način da se nasloni na konopce, da nekako preživi.
U tom trenutku, pa sve do 84. – na deset minuta prije onog Haalandovog penala – već je debelo izgrađen narativ da je gotovo. Ture su kružile pubovima sjevernog Londona, novinari su napisali svoje tekstove do pola, komentatori donosili logične, matematičke zaključke a čak i oni najfrustriraniji razmišlja o čestitkama Arsenalu.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
