„Šest je po podne, čovjek stoji sam na ulici i govori sebi: ’Radni dan je završen. Sad mogu da odem u šetnju. Ili mogu otići u klub. Mogu se popeti na toranj da gledam zalazak sunca. Mogu posjetiti prijatelja. Mogu čak istrčati kroz kapiju, u široki svijet i nikad se ne vratiti. Sve je to na meni. U ovome imam potpunu slobodu. Ali – ipak ću sada otići kući svojoj ženi.’“
Čovjek koji pored obilja opcija ipak bira dom i ženu lik je iz eseja „O slobodi volje“, koji je Artur Šopenhauer poslao Kraljevskom norveškom društvu nauka 1838. godine, kao odgovor na akademsko pitanje „Da li je moguće dokazati ljudsku slobodnu volju iz samosvijesti?“.
I nastavlja: „To je kao da voda kaže: Mogu praviti visoke talase (da, u moru tokom oluje), mogu juriti niz brdo (da, u rijeci), mogu planuti ka nebu (da, u fontani)… ali sad ću mirovati u ovom jezeru.“
A zašto čovjek ide kući? Po Šopenhaueru – ide jer je tako determinisan. Njegov karakter je takav, on je tip osobe koji je odan ženi. Ide iz navike jer mu je to svakodnevna rutina. Zbog društvenog pritiska, jer su tu očekivanja, tu su moralna načela. Emocionalna vezanost, čovjek jednostavno voli ženu. A na kraju i strah – šta će se desiti ako ne ode? I svi ti uzroci postoje prije same odluke.
I još zaključuje – osjećaš da imaš slobodu. Ali ta sloboda je iluzija. Ti nisi odabrao svoje želje, karakter, okolnosti. One su te odabrale. Ti samo primijetiš šta si već odlučio – ali odluka je bila determinisana. Kao voda koja teče niz brdo – može da teče, ali ne bira da teče. Gravitacija je to odabrala.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
