Godina u kojoj smo bili izmanipulisani, zatrpani muljem i opčinjeni besmislicama

Valja mi se u glavi ‘25.

Što se mene tiče, mogla je i ne biti. U duhu vremena, o ličnim porazima neću; radije o velikom i šarenom svijetu.

“Kriza je u tome što staro umire, a novo se ne može roditi; i baš u tom međuvremenu niču najrazličitiji morbidni simptomi“, pisao je Antonio Gramsci o društvima na prelazu.

Taj „interregnum“, miriše na istoriju, a zapravo opisuje našu (balkansku) svakodnevicu, život u vakuumu između hegemonije i nečega što još nema ni ime, ni tijelo, ni institucije. Ima samo glad. U takvom međuvremenu društva ne žive „normalno“, ona trzaju.

I tu počinje moja 2025., godina u kojoj smo brže reagirali na tuđi sram nego na vlastitu propast; radije se moralno zgrozimo nego politički djelujemo; fantaziramo moć bez volje da je izgradimo. Kao da je kolektivni stres tražio najkraći put do pražnjenja.

Tuđi ekrani, zagrljaji, skandali

U međuvremenu u kojem „novo“ ne može da se rodi, mašta postaje improvizovana vlada. Donosi odluke umjesto nas. I zato, kad se svijet tople noći u ljeto 2025. zalijepio za kiss-cam na Coldplay koncertu, nismo gledali samo preljubu; gledali smo vlastitu psihologiju interregnuma kako se, pred velikim ekranom, sama sebi smije i sama sebe odaje.

Na društvenim mrežama smo pravednički osudili preljubnike, ali je naš kolektivni nesvjesni um ispisao paralelnu istoriju: Pornhub je zabilježio nagli skok pretraga za pojmovima poput „cheating“, „caught cheating“ i naročito „office sex“ odmah nakon afere.