Sve objavljene nastavke serijala Slavenke Drakulić “Slučakne slike, slučakne priče” pročitajte OVDE.

***

Godinama nisam bila u Parizu, onda sam provela tamo mjesec dana. Sjećam se, vrijeme je bilo kišno i hladnjikavo. Morala sam kupiti kišnu kabanicu da ne nosim kišobran koji sam stalno gubila. Živjela sam na desnoj obali, u bivšem židovskom kvartu Mare. Svakoga bih dana disciplinirano krenula u obilazak grada, iako nisam imala cilja. Cilj je bilo samo hodanje i gledanje. Hodala bih satima, uvlačila se u uličice, tražila prolaze, uživala u trgovima i bulevarima, slušala rominjanje kiše, udisala miris asfalta i jaki miris čokolade iz neke male prodavaonice, ili zastajala pored štanda s cvijećem zbog žarko crvenih gladiola. Ili bih sjela ispred nekog kafića ispod tende i promatrala ljude kako prolaze. Tu i tamo bih fotografirala neku fasadu, ulicu, prolaznike. Nisam tražila ništa posebno ili zanimljivo za fotografiranje. Privlačila me ideja slučajnosti ili, recimo to tako, nesvjesnog odabira. Naime, čovjek obično nema vremena za gledanje. Prolazi, vidi nešto ali ne opaža detalje ili, ako ih i opazi, ti mu detalji ništa ne govore. Moj se eksperiment sastojao u tome da vidim što je kamera slučajno “ulovila” kad zapravo nisam gledala – jer gledati i vidjeti su dvije različite stvari. Jedino sam odlučila (nemam pojma zbog čega) da mali digitalni aparat namjestim da fotografije budu u boji sepije.

Pariške fotografije pregledala sam tek godinu dana kasnije. Iako su trebale biti slučajne, fasciniralo me kako gotovo svaka od njih ima neku svoju priču. Pokolebala sam se, pomislila sam da je ipak postojala neka unutarnja, meni nepoznata logika snimanja, element nesvjesnog u stvaralačkom činu. Ovo su priče o onome što sam vidjela, na tim očito ne tako slučajno snimljenim fotografijama.