Miljenko Jergović i Svetislav Basara svakog petka samo na Velikim pričama u rubrici “Nikad bolje”.
***
Činilo mi se, dragi Basara,
kada sam bio mnogo mlađi, pa bi me ta misao proganjala, kako je usud zajednice u kojoj živim, a s njime i moja sitnija stradanja, rezultat loše i naopake slučajnosti. Recimo, tijesnog rezultata kojim je na Osmoj sjednici Milošević porazio Stambolića. Ili niza pogubnih okolnosti tokom 1988. i 1989, koje su vodile snaženju Miloševićevom. Ili u osnovi bizarnih neprilika u širem artikuliranju događaja, koji će dovesti do krvavog raspada zemlje, a onda i do potrebe da se naokolo seljakam i živim mimo onog što mi se prethodno činilo kao moj život. Ili, tačnije rečeno, da živim u nečemu na što sam se morao dugo navikavati kao na svoj novi život.
A onda mi se, relativno nedavno, gotovo preko noći, preokrenulo u glavi, pa sam, jednako opsjednuto, počeo stvari zamišljati u nekom suprotnom poretku.
Nije više bio važan Milošević, jer da nije bilo njega, ili da se on nije zvao tako, zvao bi se nekako drukčije, bio bi netko drugi. Nije mi bilo nezamislivo ni to da bi u slučaju obrnutog rezultata glasanja na Osmoj sjednici, sve manje više poteklo isto, samo što bi umjesto Miloševića istu ulogu u povijesti i u našim životima odigrao Stambolić. Naravno da bi cijela stvar drukčije izgledala, već u skladu s naravi drugog čovjeka, ali u suštini bi sve isto završilo. Ili bi završilo na još gori i po naše živote pogubniji način.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
