Goran Marković i Rajko Grlić, jedni od najvećih i najpoznatijih reditelja sa ovih prostora u rubrici “Jesi li snimio ovo” dopisuju se svakog ponedeljka na Velikim pričama.
***
Dragi Gorane,
Pitaš za koljeno. Evo kratkog izvještaja.
U zadnjih mjesec i po dana imao sam dvije operacije istog koljena. Nakon druge, dok sam se polagano budio iz anestezije, u glavi mi je tutnjalo nekoliko rečenica za koje nisam znao da li sam ih sanjao ili ih je složila bol koju sam u tome trenutku osjećao.
„Vrijeme je valjak koji se kreće. Dugi niz godina pred njim trčimo, onda hodamo, pa šepamo dok na kraju ne legnemo. Tada valjak pređe preko nas, a iza njega utisnute u asfaltu ostaju naše siluete. Kiša i sunce na kraju izblijede i taj trag.“
Je li te mudro-patetične riječi porodio strah od kraja ili pomisao da je dosta, da više nema smisla trpjeti bol, da se treba predati i pustiti da valjak učini svoje? Ne znam.
Sada sam na rehabilitaciji u idiličnoj Thalassotherapiji u Opatiji, u sobi s pogledom na more. Okružen sam ljudima na štakama koji ponovo uče hodati. Gledam ih kako se trude da preduhitre valjak. Ni ja nisam loš. Po sobi već hodam bez štaka i uskoro ću kući.
Po zadnjem pismu o ljubavnim daćama i nedaćama vidim da je i tebi sve draži bijeg u prošlost. Nema tu pomoći. Godine nas stižu. To smo što smo, tu smo gdje smo.
Evo jedne takve priče koja je počela prije više od sedamdeset godina.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
