Bila je to, tad se činilo, prilično sretna generacija. Srednjoškolci su u Jugoslaviji, u osamdesetima, odrastali taman usred novog vala, zapljusnuti sjajnom glazbom, derbijima velike četvorke, dodatnim otvaranjem zemlje prema Zapadu i slabljenjem partijske stege nad društvom. Postojale su, doduše, dvije riječi koje niste željeli čuti: “Čestitam, pešadija”.
Brkati oficir u regrutnom centru nije ni skrivao osmijeh dok je to izgovarao vraćajući mi vojnu knjižicu, a meni je ostalo samo da dvojim je li čovjek ciničan ili doista ozbiljno misli da je ovaj rod vojske dar s neba za mlade regrute.
Oni koji su već odslužili vojsku, uglavnom su vrtili istu ploču – sve, samo ne pješadija. To je prašinarenje, neprestano marširanje pod punom opremom, stalne tjelovježbe i duboki, sadržajni odnos s osobnim naoružanjem.
Četrdesetak godina kasnije, znamo da su srednjoškolci iz osamdesetih na kraju ispali sve samo ne prilično sretna generacija. Partija, država, novi val i tadašnja velika četvorka otišli su u vječna lovišta, a navodno ni Zapad ne stoji više baš najbolje. Tamo je neko vrijeme proveo čak i obavezni vojni rok, koji se, međutim, definitivno vraća – bar kad je u pitanju Hrvatska.
I ne, više se ne može dogoditi da vam svježe obrijani časnik na regrutaciji kaže “Čestitam, pješadija”. Jer, sudeći po programu obuke, drugog vojnog roda ni nema. Samo prašinarenje, neprestano marširanje pod punom opremom, stalne tjelovježbe i duboki, sadržajni odnos s osobnim naoružanjem.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
