Velike priče i Nedeljnik, uz pomoć više od 200 pozvanih stručnjaka, pokreću izbor za 100 najboljih romana napisanih na jezicima našeg govornog područja, svesni svih dilema koje takva „top-lista“ može da donese, i duboko ubeđeni da će doneti mnogo toga dobrog. Više o izboru pročitajte OVDE.
Pojedinačne liste objavljujemo svakodnevno na Velikim pričama. Kako su drugi glasali pogledajte OVDE.
***
Boris Postnikov je esejista i književni kritičar, rođen u Splitu, živi u Zagrebu. Bio je glavni urednik dvonedeljnika „Zarez“ i urednik radio emisije „Pojmovnik postjugoslavenske književnosti“. Autor je knjiga eseja i kritika Postjugoslavenska književnost? i Nekoliko poruka naših sponzora. Od 2016. godine je urednik u nedeljniku „Novosti“. Ovo je njegov izbor:
***
Moj pogled na našu književnost, na našem jeziku: slijedi deset romana koji su, u različitim fazama čitalačkog iskustva i na različite načine, poremetili sve ono što sam mislio da znam o književnosti.
Izbor: Boris Postnikov
Deset romana
1
Forsiranje romana-reke
Dubravka Ugrešić, 1988.
Prva autorica koja dobiva NIN-ovu nagradu, 34 godine nakon što je nagrada uspostavljena, i posljednji veliki jugoslavenski roman. Jugoslavenski u smislu da radnju postavlja u zonu dodira dva globalna bloka, Istoka i Zapada, tačno tamo gdje je stajala Jugoslavija.
2
Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji
Bora Ćosić, 1969.
Dobro pamtim vlastitu fascinaciju pri prvom susretu s Ćosićevom satirom: zar se i ovako može pisati? Zašto mi nitko to do sada nije otkrio? Među daljim rođacima najzabavnije porodice naše književnosti je, usput, i najstariji postjugoslavenski osnovnoškolac, Robi K. Viktora Ivančića. N bava kua, drugim riječima.
3
Banket u Blitvi
Miroslav Krleža, 1938.
Velika tema (ne samo) naše književnosti, odnos intelektualca i politike, individue i vlasti, postala je toliko velika da se s vremenom rasplinula. U Krležinom „Banketu“ još uvijek je moćna: nikada prije ni kasnije, čini mi se, nije bila moćnija.
4
Gec i Majer
David Albahari, 1998.
O holokaustu, još jednoj među temama koje bi prošle bolje da se o njima manje pisalo, ovdje se govori onako kako samo književnost – za razliku od historiografije, filozofije ili politologije – može govoriti. Albaharijeva magija pripovijedanja je neusporediva. Roman bez ijedne pogrešne riječi.
5
Prokleta avlija
Ivo Andrić, 1954.
Uz Andrića sam se prvi put kao dječak susreo s „ozbiljnom“ literaturom, s književnošću „za odrasle“, doduše kroz pripovijetku „Deca“. Kasnije, među njegovim velikim romanima, „Avlija“ je ostala najbliža mom senzibilitetu.
6
Područje bez signala
Robert Perišić, 2015.
„Područje“ smo dobili taman onda kada se veliki narativ o postsocijalističkoj tranziciji, taj neupitni okvir prvih 20-30 godina naših postjugoslavenskih iskustava, krenuo iscrpljivati. S „Područjem“ smo dobili i naš uvjerljivo najbolji tranzicijski roman.
7
Komo
Srđan Valjarević, 2006.
Sitni, nježni vez mraka devedesetih, pozicija autsajdera koji se podjednako distancira i od čemera Miloševićeve Srbije i od hipokrizije internacionalnog umjetničkog polja, a čini to duhovito i empatično. Ne manje važno, roman koji mi je otkrio Jameson, i danas moj omiljeni whiskey.
8
Izlaženje
Barbara Marković, 2006.
Naslov koji se, lako moguće, neće naći ni na jednoj listi osim ove. Nema stranog pisca koji je utjecao na postjugoslavenske autore kao Thomas Bernhard: nema postjugoslavenske autorice koja se Bernhardom poigrala tako originalno kao Barbi Marković. Neki su romanu zamjerali da se svodi na koncept i dosjetku, ali takvima je, rekao bih, promaklo šta je sve i kako Marković u taj koncept upisala.
9
Orlovi rano lete
Branko Ćopić, 1959.
Ovo je za malog mene koji se u nekoj ljetnoj noći u Orebiću, osamdesetih, dosađuje u posjeti porodičnim prijateljima. A onda na njihovoj polici otkriva „Orlove“. I ne ispušta ih iz ruku do posljednje stranice.
10
Životopis Malvine Trifković
Mirko Kovač, 1971.
Kovač mi je u većem dijelu svog opusa, posebno u onom kasnijem, uglavnom dosadan. Ovdje je još uvijek mlad, lud i raspojasan.
