U istoriji medicine, malo je delotvornih preparata koji su – u istom ili izmenjenom obliku – korišćeni milenijumima. Jedan od retkih izuzetaka su kora vrbe i supstance dobijene na osnovu poznavanja i modifikovanja njenog hemijskog sastava.
U pisanim tragovima prvih civilizacija, nastalih u dolinama Eufrata, Tigra i Nila, pominje se kao lek kora ove biljke. Nešto kasnije, pre oko dve i po hiljade godina, otac medicine Hipokrat preporučuje primenu praha, dobijenog njenim sušenjem i sitnjenjem, radi ublažavanja bolova i snižavanja temperature.
Pre skoro 200 godina iz kore bele vrbe izdvojena je salicilna kiselina („salicin”), kao njen aktivan sastojak. Zbog svoje jake kiselosti, imala je znatna neželjena dejstva, pa je sa oduševljenjem dočekana izmena njene strukture, čime je nastala acetilsalicilna kiselina. Na samom izmaku pretprošlog veka nemačka firma Bajer ju je registrovala i zaštitila pod imenom aspirin. Licenca za tu robnu marku je davno istekla, mada se ponegde i dalje poštuje, ali aspirin je postao „brend”.
Ne samo da je – kao prvi lek spravljen (stručno, sintetizovan) u laboratoriji – obeležio novu eru u istoriji farmacije i medicine, već je i danas najpoznatiji i jedan od najviše korišćenih preparata u savremenom apotekarstvu.
Pročitali ste poslednji besplatni članak. Da biste nastavili sa čitanjem pogledajte planove pretplate
Već imate nalog? Ulogujte se