Tamara Džamonja Ignjatović, profesorka psihologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu
***
Knjige
Knjige koje sam najviše volela u detinjstvu bile su vezane za odnose ljudi i životinja, „Sebastijan i Bel”, „Beli očnjak”.
I priče o mogućem prijateljstvu ljudi koji su iznad sukoba suprotstavljenih strana (u mom detinjstvu su to bili kauboji i Indijanci) ostavile su svoj trag do danas.
Posle toga, krajem osnovne škole sam čitala Remarka, priče o dobrim ljudima u teškim vremenima, otkrivala poeziju kroz Prevera, a sa adolescencijom su došla i sva tipična preispitivanja koja sam pronalazila kod Hesea, Kafke, Kamija, pa nezaobilazni Dostojevski, kasnije “Hadrijanovi memoari” Margaret Jursenar.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Onima kojima je "Živeti slobodno" već izašla na uši, možda bi nešto lakše bilo da se katkad provuče i neka druga stvar. Eto povoda da se na četvrtu godišnjicu od odlaska Đorđa Balaševića podsetimo da je u više od 40 pesama opisivao prostor oko sebe, nekada direktno, nekada "uvijeno"
I deca koja je nisu gledala bila su svedoci priča u školi (ili čak vrtiću) o tome šta se dešava u seriji, sa manje ili više detalja i agresivnih momenata
Šta je donelo 12 meseci INEOS-a u Manchester Unitedu ili kako je moguće da se jedan od pet najjačih sportskih brendova na svetu nađe na 15. mestu uoči poslednje trećine sezone?
“Parthenope" kao čak i najlošiji Sorrentinovi filmovi zavređuje da se pogleda, jer danas ima premalo filmskih autora koji se filmom bave da bi progovorili o životu, na način na koji su to činili Thomas Mann ili Fellini
Na mjestima gdje je trebao biti dijalog ispisivao sam opisno o čemu bi se tu trebalo razgovarati i onda bismo svaku večer desetak novih stranica slali faxom tebi u Beograd...