U folderu u koji ubacujem skice ideja za priče koje bi valjalo raspisati, već godinama leži i nekoliko rečenica iz kojih bi mogao izrasti cijeli serijal dokumentaraca. Mogao bi, ali neće, jer takav projekt traži marljivog istraživača, nekoga tko se neće uplašiti ambiciozno postavljenog zadatka ili se obeshrabriti teškoćama koje će pred njim sigurno iskrsavati prilikom rada na njemu. Moja malenkost nije ni izbliza toliko strpljiva i neustrašiva, uostalom, zato se nikad nisam ni pokušao baviti dokumentarnim filmom. A sve i da jesam, nemam pojma kako bih ovu svoju fantaziju uspio budžetirati. Moja ideja nije, naime, baš najjeftinija. Ona uključuje obilazak stanovitog broja (pet, deset, petnaest…) lokacija na kojima su svojedobno stajali granični prijelazi između dviju država od kojih je jedna pripadala istoku, a druga zapadu.

Na tim crtama nisu nekoć prestajale ili počinjale samo različite zemlje, nego i oštro suprotstavljeni, nepomirljivi svjetovi. Očajnici s krive strane željezne zavjese, koji nisu mogli slobodno putovati, odlučivali su se na bijeg. Umjesto asfaltiranom cestom, ispod brklje koju će pred njima podignuti policija kad se osvjedoči da imaju pravo na izlazak iz zemlje, oni su gazili šumskim stazama, preko potoka, kroz klance i gudure, pokušavajući, često neuspješno, izmaknuti patrolama. Nisu se morali plašiti samo dugih i kratkih cijevi vojnih graničnih jedinica, nego i fatalnih lomova kostiju, ozeblina, divljih zvijeri, a, bogami, i lokalnih stanovnika odanih poretku ili samo uplašenih da će gadno nastradati ako ignoriraju bjegunce. Koliko je ljudi zaginulo u pokušajima ilegalnog prelaska, a koliko ih je uhvaćeno pa su zaglavili na dugogodišnjim robijama, plašim se i nagađati.