Devetnaestog ožujka 2003. George Herbert Walker Bush je najavio „vojne operacije radi razoružavanja Iraka, oslobađanja njegova naroda i obrane svijeta od velike opasnosti“. Dapače, radilo se je, kako je tvrdio, o „obrani naše slobode i donošenju slobode drugima“. Uz pomoć patriotiziranih medija kod kuće i amerikaniziranih medija po („Zapadnome“) svijetu stvorena je atmosfera opće opasnosti od iračkoga „oružja masovnoga uništenja“ i Sadamove kontrole nad „globalnom terorističkom mrežom“.
Ovo patriotiziranje nije u SAD zahvaćalo samo informativnu industriju, pa i infotainment, nego, štoviše, i filmove (za razliku od Velike Britanije, npr.) – u posljednje vrijeme posebice serije – kriminalističkoga žanra, na propagandističkoj razini koja je ispod one u jugoslavenskim ratnim filmovima iz šezdesetih (primjerice, „Homeland“, „Navy CIS“; dok su takvi sadržaji prije bili pretežito rezervirani za špijunske filmove/serije).
Uvodne riječi, izrecitirane na ratno-patetični način koji odgovara predsjedničkome obraćanju iz Ovalnoga ureda, nisu se pokazale ni približno istinitima. Dapače nisu ni mogle biti istinite – konstrukcija u kojoj Irak ugrožava svijet ili slobodu SAD očito se nije mogla racionalno izvesti. No, nije to ni bilo bitno – Predsjednikov je ukaz po sebi bio naprosto performativ (najvišega ranga), te je rat počeo.
Poštovani, da biste pročitali 1 besplatan tekst potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
