Možda i najveća ljepota fudbala je u tome da ponekad umije da bude jako ružan.
Baš jako ružan, kao što je bio ružan ove majske srijede na San Mamesu u Bilbau. Jer i kada je takav, fudbal je na kraju zapravo jednako čaroban. Jer i kada je takav – a znamo to svi koji smo ikada prošli kroz kapije nekog stadiona i navijali za svoj tim – ima neko kome noć pretvori u najvažniju u životu i najljepšu na svijetu, onu koju će pamtiti do zadnjeg daha. I nije to nikakva patetika, nije to pretjerivanje, to je prosto fudbal.
Neko koga apsolutno nije briga šta mislimo mi, vi ili oni; neko ko je godinama i decenijama čekao na ono što je proživio ove noći u Bilbau. Oni koji će pamtiti samo taj bizarni i pomalo smiješni gol, možda i onu Van de Venovu intervenciju i sasvim sigurno posljednji zvižduk sudije.
Zvižduk koji je značio da je finale konačno gotovo i da je taj jedan gol bio vrijedan pobjede Tottenham Hotspura nad Manchester Unitedom. Vrijedan prvog evropskog trofeja ovog kluba od 1984. godine. Vrijedan osvajanja Evropske lige.
Za sve ostalo, opet da vas pitamo, koga briga?
Pročitali ste poslednji besplatni članak. Da biste nastavili sa čitanjem pogledajte planove pretplate
Već imate nalog? Ulogujte se