Možda je slučajnost, možda je neka greška u matrici, možda je ovo igra sudbine koja nam želi podariti nekakvu nevjerovatnu završnicu sezone ili najveći raspad ikada – ili barem od onog Newcastleovog – ali stvari se prosto ne razvijaju kako je prosječan ljubitelj fudbala očekivao.
Priča je prilično jednostavna. Manchester City je klub koji je u zadnjih deset sezona uzeo šest titula prvaka, bio prvak Evrope, pobjednik tadašnjeg klupskog SP, osvajao dva FA kupa i još pet ovih Liga kupova.
Dobro, lani su imali sezonu ispod svojih standarda, ali i dalje je to tim komu je menadžer Pep Guardiola, koji je kroz karijeru skupio nekih četrdesetak ozbiljnih trofeja, da ne nabrajamo sada. Elem, zaključak je jasan – City je klub sa pobjedničkim mentalitetom, kojeg s klupe vodi trener s pobjedničkim mentalitetom.
I kada takav klub uđe u trku za prvaka sa tradicionalnim floperima, koji su nekoliko puta u istim takvim trkama zapinjali na vlastitu nervozu i gubili sve, baš sve, onda je narativ jasan. Iskustvo je na strani Cityja, koji samo treba odraditi svoj posao i čekati da Artetin Arsenal pojede ta nervoza, da sami proklizaju.
Ali stvari u praksi baš i ne izgledaju tako.
Da se razumijemo, daleko od toga da Arsenal nije nervozan. Pričali smo o tome ovdje nekoliko puta, oni iz utakmice u utakmicu djeluju da imaju problem, da im je teško povjerovati da oni stvarno ovo mogu. Međutim, za razliku od nekih ranijih godina, nekako oni to uspjevaju, barem zasada, prelomiti.
Ovog vikenda im je na Emirates došao Everton, koji se istina bori za Evropu ali je u suštini potpuno rasterećen u ovakvim utakmicama. I napravio mu je problem, pa i većim dijelom utakmice bio konkretniji, ako ne pretjerano bolji.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
