Na početku nikoga prosto nije bilo briga. Tamo negdje daleko neki nevažni dječaci – a nije da se nije koristio i drugi termin s istiim početnim slovom – zabavljali su se napucavajući loptu u prašini. Nakon Svjetskog prvenstva u Engleskoj, kojeg su Afrikanci bojkotovali, stavili su ih na mapu, malo kao misteriozni ukras, malo više jer su ipak morali. I sve dok François Omam-Biyik nije srušio Maradonine prvake svijeta na San Siru, a Roger Milla zaplesao pored korner zastavice na San Paolu, za Evropljane je afrički fudbal bio ništa drugo do čista egzotika.
Onda je gotovo preko noći nastao totalni hajp; nije bilo ozbiljnijeg skauta ili menadžera koji nije prošpartao kontinent uzduž i poprijeko, tražeći talent za kikiriki. S vremenom se afrički fudbal stvarno jeste razvio, ali su se najbolji afrički igrači pretvorili u izuzetno vrijednu imovinu evropskih klubova. Koja je danas, u kontekstu afričkog fudbala, mnogo važnija od bilo kakvog takmičenja.
Zato je par dana prije početka jednog od najstarijih kontinentalnih fudbalskih takmičenja na svijetu – 34. Afričkog Kupa nacija koji će se od 13. januara do 11. februara igrati u Obali slonovače – gotovo apsolutni fokus mainstream medija na to kako će ovo prvenstvo utjecati na najjače evropske klubove i lige. I, naravno, nije stvar isključivo u medijima ili u navijačima; pa ni klubovima ili trenerima poput Kloppa, koji se, eto, šaljivdžija kakav jeste, našalio da svojim igračima želi da ispadnu u ranoj fazi takmičenja. I sami igrači već decenijama vagaju šta je važnije, turnir ili klupska karijera u bogatoj Evropi.
I sve je to potpuno normalno.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
