Svakih malo, ma jebem li ga, prečesto, život nam lupne šamarčinu. Jednu od onih kada više ništa nije bitno, kada ne možeš da misliš na bilo šta, a pogotovo ne na loptu, na neki tamo posrani fudbal. Ima li ova naša opsesija uopšte smisla, ima li smisla da nam je nešto tako jednostavno i u principu nevažno zapravo tako važno? Zar nije normalno da stane kada nam se dese stvare kakve su se desile ovog vikenda u Srbiji ili Španiji?

“Ne znam baš kako pripremiti ovu utakmicu”, govorio je u petak Hansi Flick. “Svi smo fokusirani na ono što se desilo, na vijesti koje dolaze iz Valencije i svih krajeva Španije pogođenih poplavama. Neki od mojih igrača su iz tog dijela zemlje. Ne znam, zaista ne znam šta je rješenje”.

Diego Simeone je bio konkrentniji, on je poručio kako nema smisla da se igra fudbal u zemlji koja prolazi kroz najveću prirodnu katastrofu modernog vremena, s njim su se složili i neki drugi treneri i igrači.

Marca je na naslovnici u subotu imala građane Valencije koji čiste ulice isprativši ih s naslovom EQUIPAZO, u nedjelju su također imali specijalno izdanje na čijoj je naslovnici bila kopačka na blatnjavim ulicama Valencije. Dvije utakmice jesu odgođene, ona u Villarrealu i, naravno, Valenciji. Preskočene su i četiri utakmice druge lige. I to jeste normalno.

Ali živimo u svijetu koji je, ne znam kako to da ljepše kažem, govno. Ne od jučer, ne od prekjučer, nego oduvijek. Nekada je nama pa nas boli jače, nekad je tamo daleko, pa nas pretjerano ne dodiruje. Fudbal je, s druge strane, zaista opsesija, ali je i svojevrsni bijeg od realnosti, bijeg od svega što nas okružuje. I naravno da je i on pokvaren, i naravno da jeste najbolje ogledalo društva i sve to što ide s njim.

Ali je isto tako, barem za dobar dio nas, vrlo važan dio svakodnevnog života, dio za koji smo mnogo više emocionalno vezani nego za bilo koji drugi vid zabave, odnosno entertejmenta.

I zato nije nikakvo čudo da ne prestaje da se kotrlja. Ni u najgora vremena, ni onda kada možda ne znači isto, ni onda kada naš svijet stane. I valjda ga zato toliko i volimo, što i kada smo sretni i radosni i kada smo žalosni i patimo, fudbal je, na ovaj ili onaj način, uvijek tu. I nikada neće biti ni rješenje ni utjeha i ponekad ono što osjećate neće biti ni racionalno ni normalno, ali će biti tu.