Opet je to vrijeme godine. Snijeg se odavno otopio, nebo je sve više plavo – osim kad pljušti kiša – popije se i poneka kafa na terasi, i to kratkih rukava, ptičice pjevaju, a one veće se polako vraćaju s juga. To u fudbalu znači da nam se vratila sezona spasavanja sezone.
Desetak je, nekome i petnaest, a onima najboljim i dvadesetak utakmica, ostalo do kraja sezone i iako još nije vrijeme da se podvuče linija, i iako treneri upravo sada najviše palamude o tome kako se trofeji dijele u maju, računice se itekako prave. Pogotovo što u većini liga, barem onih koji pratimo u Fudbalu ponedjeljkom, prvenstvo rezultatski ili je gotovo ili samo što nije, barem kada je u pitanju sami vrh. I sasvim je normalno da se s krajem marta i početkom aprila letvica pomjera prema onome koliko ste stvarno sposobni skočiti, jer sada je jasno koliko je ko zapravo dobar.
Međutim, čudna stvar sa spasavanjima može biti ta da do kraja nije jasno hoće li na kraju donijeti više štete ili koristi. Znate već dilemu iz Spasavanja vojnika Ryana – naravno da je njegovoj majci važno da joj se barem taj jedan živi sin vrati iz francuske pripizdine gdje i ne zna da je u pripizdinu u Iowi, ali šta to znači majkama onih koji izginu usput, ili ako hoćete, jer koga u ratu briga za majke, konačnom cilju slamanja njemačke odbrane i marširanja Berlinom?
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
