Ako ste za normalne ljude obično ugodno nedjeljno poslijepodne proveli u fetalnom položaju, skraćujući nokte za dužinu vrha zuba, proklinjući trenutak kada ste prvi pogled ugledali loptu da se kotrlja na fudbalskom terenu, ili bar onaj kada ste upalili televizor, onda se vjerovatno nazivate navijačem Manchester Uniteda. Ili Liverpoola.
Od kad je svijeta i vijeka, tačnije od 1. januara 1894. i trenutka kada je prvi brod prošao pored liverpoolskih dokova i njegovih uvrijeđenih radnika kao pored turskog groblja i novoizgrađenim kanalom doplovio do Manchestera, ova dva grada ne prestaju da se mrze. U međuvremenu su tu mržnju prenijeli i na fudbalski teren i među navijače, od Triglava do Đevđelije, ili ako hoćete od Arktika do Antartika, a da ovi i ne znaju zašto se mrze. Ali dobro, bar za nas na Balkanu nije nimalo neobično da se mrzimo, a da sami ne znamo zašto osim što su nam rekli da tako treba. Međutim, u nedjelju su svu sekiraciju i frustraciju crveni i crveni podijelili onako bratski, na pola – jedni nisu mogli da gledaju kako ih ovi opet skoro pa nemilosrdno gaze, dok drugi nisu mogli da shvate kako ovi njihovi zapravo nikako ne uspjevaju da ih stvarno pregaze.
Veliki dio derbija jeste bio jednosmjerna ulica, kako ovakvim utakmicama vole tepati sportski novinari. Liverpool je od početka dominirao, očito pokušavajući iskoristiti strah koji okružuje Unitedovu ekipu posljednjih sedmica. Pritiskali su, bili agresivni, napadali, pokušavali i okomito i direktno i okolo, i šutevima i preskakanjem i dubinskim pasovima, ali s vremenom se ta ulica pretvarala u mračni sokak u kojem su znali da negdje na dnu imaju vrata, ali ih oni nikako nisu uspjevali potrefiti. Samo zid, zid, zid i opet zid. Za domaćina se to onda pretvorilo u frustraciju, koju Klopp i društvo nisu mogli skriti ni poslije utakmice, i koja će ih sigurno grickati bar još koji dan. Ispalili su, prema Opti, 34 udarca, što je peti najveći broj udaraca u ligi od 2003/04, a da nisu napravili nijednu (ili prema drugim statističkim kompanijama jesu jednu) veliku šansu. Što bi naši stari rekli, sjesti i plakat’.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
